Iza gospođe Ilčić je 85 godina života. I premda se ne sjeća baš detaljno kako je to bilo s Bogom kroz čitav život, ali dobro zna: „Sve ono kaj nam se dobro događalo, a događalo nam se puno dobrih stvari, sve je to bila Božja ruka.“

Kroz život, u vjeri je bilo sve nekako redovno. Ne pamti neke velike padove, a samim time niti posebna, izvanredna obraćenja. Ipak, danas je s Bogom malo više. “Imam vremena”, kaže i pohvaljuje emisije na katoličkoj televiziji koje tumače vjeru.

“Moja vjera se nikada nije pokolebala. Ja sam uvijek tako čvrsto vjerovala i sad još vjerujem da mogu reći da ja znam da Bog postoji. Uopće ne trebam vjerovati. To je meni tako jasno. To mi je jasno jer drugačije ne može biti. Drukčije ne može svijet postojat. Meni je to potpuno jasno. I s vremenom, kako starim, tako sam bliže Bogu, mogla bih reći“, svjedoči nam Ilčić.

Ja sam uvijek tako čvrsto vjerovala i sad još vjerujem da mogu reći da ja znam da Bog postoji.

A tko je njoj prenio takvu jaku, čvrstu vjeru itekako pamti. To je bila njena majka. Između ostalih, prisjeća se u emisiji i trenutka kad je s majkom bila jednom prilikom na svetoj misi.

„Kad se ona vratila s pričesti i kleknula, ja sam samo nju gledala. Iz nje je isijavala vjera da ona sad u sebi ima Isusa“, govori nam Ilčić.

Pamti i svibanjske pobožnosti koje su osobito obilježile njen život. Kad je kao srednjoškolka u Zagrebu jednom sasvim slučajno prolazila pored kapele Ranjenog Isusa i začula pjesmu: “Uđem unutra, a to svibanjska pobožnost. To je bilo k’o da sam doma došla. To je tak’ dobro bilo. Iste pjesme, odmah sam pjevala. Super mi je bilo. I to su neki događaji koji te potaknu na malo više kontakta s Bogom.”

Govorila je i o tome kako gleda na bolest, starost, nemoć.

„Znam da neću ići odmah u raj, nego najprije u čistilište, da jedanput iskajam te svoje grijehe i na koncu da zaradim da se očistim. To bude u čistilištu. I ja se već pripremam na to da budem tamo malo patila jedno vrijeme. A umrijeti moram, smrti se ne bojim, kako bude, bude.“

Znam da neću ići odmah u raj, nego najprije u čistilište, da jedanput iskajam te svoje grijehe i na koncu da zaradim da se očistim.

Ilčić nam je svjedočila i o sakramentu braka u kojem je sa suprugom živjela više od 55 godina, a prije 2 godine on je preselio u vječnost. Jedna od „tajni“ dugovječnosti braka, prema njenim riječima jest povjerenje supružnika i to veliko, sto postotno. Svaku večer molili su zajedno, žao joj je što nisu više, jer kaže, bilo bi im još bolje. A kakva je to ljubav bila između njih svjedoči i situacija kada su ju, nakon što je suprug obolio, nagovarali da ga ostavi u bolnici, budući da je gđa. Ilčić sitne građe, a trebalo ga je njegovati. No, nisu odmah uvidjeli koliko je zapravo ona snažna, osobito duhom te je svima rekla: „Sve vam ja mogu i ne dam ga nikam.“ I nisam ga dala i tu je bil.“

Svaku večer molili su zajedno, žao joj je što nisu više, jer kaže, bilo bi im još bolje.

Govorila je i o važnosti sakramenta ispovijedi za njezin život koji ju uvijek izazove da malo „pročeprka dušu“, a najviše voli moliti hodajući po svježem zraku do crkve u koju gotovo svakodnevno odlazi na svetu misu.

„Molim Zdravo Marije i kad dođem do utrobe tvoje Isus kažem neku od svojih nakana, primjerice: koji neka se smiluje župniku, koji neka se smiluje toj i toj djeci, koji neka se smiluje nerotkinjama, za sve svećenike da ostanu vjerni…i tako do crkve. To mi je baš jedna draga molitva. Baš me oduševljava hodati i moliti.“

Molim Zdravo Marije i kad dođem do utrobe tvoje Isus kažem neku od svojih nakana

U 85 godina života gospođe Ilčić ima pravo bogatstvo odličnih životnih “štikleca”, ali i duboka promišljanja o odnosu s Bogom, sakramentalnom i molitvenom životu, ali i o smrti. Sve je to nesebično podijelila s nama u emisiji “Vjera i nada“ i zato ne propustite pogledati u priloženom videu.