Župnik zagrebačke Župe Presvetog Trojstva, vlč. Tomislav Šagud osvrnuo se na evanđelje četvrte korizmene nedjelje. U nastavku pročitajte promišljanje vlč. Tomislava Šaguda koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Danas iz Evanđelja slušamo poznatu Isusovu rečenicu koja najbolje sažima cijelu povijest spasenja i sve što je Bog učinio za čovjeka: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16).

Podizanje zmije u pustinji

O Bogu koji ljubi svijet i daje svoga jedinog Sina može se pričati nadugo i naširoko, no kada je Isus izgovorio navedenu rečenicu, stavio ju je u specifičan kontekst jer je neposredno prije slušatelje podsjetio na zmiju koju je Mojsije podigao u pustinji. Izvještaj o tom događaju imamo u Knjizi Brojeva (usp. Br 21,4–9).

Poznata su nam čudesa koja su pratila Božji narod prilikom izlaska iz Egipta. Čudesa su Izraelce pratila i tijekom boravka u pustinji, gdje ih je Bog hranio manom – kruhom koji je doslovno padao s neba. Također, štitio ih je od okolnih naroda, učinio da im se odjeća i obuća ne raspada tih četrdeset godina i još štošta. Bog je u pustinji Izraelcima bio poput oca koji pazi da njegovoj djeci ništa ne uzmanjka, ali ih ujedno odgaja da izrastu u svet narod (usp. Izl 19,6). Narod je pak na tu očinsku brigu i darove odgovorio ovako: „[T]o bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ (Br 21,5).

Možda bismo Izraelce donekle i mogli razumjeti da su se žalili na to da su im zapovijedi teške i da zbog slabosti tijela padaju u grijeh, no oni Boga napadaju tamo gdje najviše boli, u samu srž njegova bića: preziru čine očinske ljubavi koju pruža svojoj djeci. Zamislite da vam vlastito dijete, nakon mnogo godina brige i ljubavi, uzvrati riječima: „Gadiš mi se i ti i tvoji darovi!” Ne znam možemo li uopće zamisliti kakav je to osjećaj, ali to je ono što se Bogu dogodilo. Nakon što su prvi ljudi u rajskom vrtu odbili jesti sa stabla života, koje im je Bog darovao, te se umjesto toga okrenuli zabranjenom stablu (usp. Post 3), dolazi zmija i donosi smrt. Sličan razvoj događaja vidimo i u pustinji, gdje nakon što Izraelci prezru Božje darove, dolaze smrtonosne zmije. No zatim se događa jedan paradoks: Mojsije oblikuje mjedenu zmiju, koja je simbol smrti, da po njoj daruje život onima u koje je ušao smrtonosan otrov.

Analogija s Isusom

Taj je prizor slika Kristova poslanja. Isus je došao k ljudima kako bi se brinuo za njih. Kao nekoć Gospodin u pustinji, liječio je njihove bolesti, hranio ih je i poučavao da budu sveti, no njihov je odgovor bio: „Gadiš nam se i ti i tvoj nauk; ubit ćemo te!“ Bog reagira jednako paradoksalno: smrću uništava smrt. Isus je podignut na križu poput zmije u pustinji, i tko god s vjerom pogleda u taj simbol smrti i „prizove ime Gospodnje, bit će spašen“ (Rim 10,13).

Bog reagira jednako paradoksalno: smrću uništava smrt.

Dok nam se polako približava Veliki petak i sve više razmatramo Isusovu muku, vjerujem da si mnogi kršćani postavljaju pitanje je li sve to moralo biti baš tako. Je li jedino rješenje za naše spasenje morala biti Isusova strašna, krvava muka i smrt? Odgovor je „ne“. Bog je mogao naći neki drugi, oku ugodniji način spašavanja čovječanstva. Nije Isus nužno morao ići na križ da bismo mi bili oslobođeni od grijeha i zadobili vječni život, ali svrha Isusove muke nije samo naše spasenje nego i otkrivanje Božjeg lica ljudima – otkrivenje koje nam govori tko je taj Bog koji nas spašava i kolika je njegova ljubav. Od darova je važniji darovatelj.

Bez križa, bez žrtve, završili bismo poput Izraelaca, koje je Bog kroz cijelu povijest darivao silnim darovima, ali ga nisu upoznali jer su gledali samo darove, a ne i Darovatelja.

Kada dečko djevojci daruje ružu, nije važna ruža, nego ono što ona govori. Tako je i sa spasenjem: koliko god oproštenje grijeha i vječni život bili za nas važni, moramo gledati dalje od njih – u Boga, onoga koji nam ih daruje. U konačnici, Bog nam na križu daruje samoga sebe i daje nam uvid u svoje srce, koje se na križu doslovno otvara (usp. Iv 19,35). Isus je otišao na križ da ga bolje upoznamo, da vidimo do koje nas mjere on ljubi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Bez križa, bez žrtve, završili bismo poput Izraelaca, koje je Bog kroz cijelu povijest darivao silnim darovima, ali ga nisu upoznali jer su gledali samo darove, a ne i Darovatelja.

Iv 3,16

Poznata je jedna anegdota povezana s retkom Iv 3,16 koja je dio svjedočanstva uspješnog sportaša, velike zvijezde američkog nogometa. U vrijeme kada je dotični kao student igrao za sveučilišnu momčad, bilo je popularno na licu ispod očiju ispisati neku poruku: ime djevojke, majke, zavičaja ili nešto slično. On je odlučio napisati biblijsku kraticu „Fil 4,13“, upućujući tako na riječi sv. Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Citat kao stvoren za nekog sportaša, kojim je želio poručiti: Bog mi daje snagu da postignem svoje ciljeve. Ubrzo su i navijači prihvatili tu poruku te počeli ispisivati istu kraticu. Ojačana vjerom i Božjom pomoći, njihova je momčad nizala pobjede i došla do državnog finala.

Citat kao stvoren za nekog sportaša, kojim je želio poručiti: Bog mi daje snagu da postignem svoje ciljeve. Ubrzo su i navijači prihvatili tu poruku te počeli ispisivati istu kraticu.

Dan prije velike utakmice igrač je osjetio nadahnuće da promijeni citat, pa je napisao „Iv 3,16“. Zašto? Bog jača, to je istina, ali središte naše vjere i nade, ono što nas pokreće, nije korist koju ćemo imati ako vjerujemo, nego ljubav koju nam je Bog iskazao. Dakle, ja vjerujem, ali ne zbog onoga što po vjeri dobivam, nego zbog onoga što Bog jest, zbog njega samoga.

Na kraju je momčad nadahnutog igrača pobijedila u finalnoj utakmici, a u iduća 24 sata kratica Iv 3,16 postala je najtraženiji pojam na Googleu, s više od 90 milijuna pretraga. Povrh svega, ova priča još ima i čudesan nastavak, ali o tome dalje možete čitati sami.¹

Zaključak

„Sve mogu u onome koji me jača!“ (Fil 4,13). To je istina, ali glavna je poruka koju Bog želi odaslati nama i svijetu ovo: on nas voli do te mjere da se dao pribiti na križ kako bismo mi to shvatili.

Sve je to dobro i korisno za našu dušu, no ipak je smisao korizmenog vremena prvenstveno zagledati se u Kristov križ te, meditirajući nad onim što je za nas učinio, spoznati tko je Bog i koliko nas silno ljubi.

U korizmi se, iskreno želeći rasti u vjeri, možemo naći u situaciji da previše razmišljamo o sebi. Gledamo čega ćemo se sve odreći, koliko ćemo postiti, koliko moliti, koja ćemo djela milosrđa činiti, kako ćemo se popraviti… Sve je to dobro i korisno za našu dušu, no ipak je smisao korizmenog vremena prvenstveno zagledati se u Kristov križ te, meditirajući nad onim što je za nas učinio, spoznati tko je Bog i koliko nas silno ljubi.

1 https://www.youtube.com/watch?v=7WVnAbdHZao
https://en.wikipedia.org/wiki/Tim_Tebow#%22The_Tebow_Rule%22