Granice su važan dio političkog i društvenog života. One određuju prostor unutar kojega država obavlja svoje zadaće i štiti prava svojih građana. No kada govorimo o granicama, ne govorimo samo o teritoriju, propisima i sigurnosnim postupcima. Govorimo i o ljudima koji ih prelaze — o njihovim životima, obiteljima, nadama, strahovima i često vrlo teškim razlozima zbog kojih napuštaju svoj dom.

Tu se otvara važno pitanje suvremenoga društva: kako odgovorno štititi građane i javnu sigurnost, a istodobno poštovati dostojanstvo i prava svakoga čovjeka — pa tako i migranta ili izbjeglice?

Socijalni nauk Crkve ne postavlja te odgovornosti kao međusobno isključive.

Papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, u broju 40, govori o „dvostrukoj moralnoj odgovornosti”: zaštititi prava vlastitih građana i osigurati pomoć i prihvat migranata. Briga za vlastite građane, dakle, ne ukida odgovornost prema ljudima koji dolaze iz drugih zemalja. Sigurnost i solidarnost ne trebaju biti suprotstavljene vrijednosti, nego dvije dimenzije odgovorne politike.

To ne znači da se pitanja granica, javnog reda i migracijskih pravila mogu zanemariti. Državna suverenost i zaštita javne sigurnosti legitimne su i važne zadaće. Međutim, istodobno je važno ne samo kako se pravila provode nego i poštuje li se pritom ljudsko dostojanstvo.

Pozivanje na sigurnost samo po sebi ne odgovara na pitanje jesu li konkretni postupci prema ljudima pravedni i dostojni.

U središtu socijalnog nauka Crkve nalazi se uvjerenje da dostojanstvo pripada svakoj ljudskoj osobi. Ono ne ovisi o državljanstvu, nacionalnosti ili podrijetlu. Kompendij socijalnog nauka Crkve u broju 107 ističe da se cjelokupan socijalni nauk Crkve razvija iz načela nepovredivoga dostojanstva ljudske osobe.

I Dignitas infinita, deklaracija Dikasterija za nauk vjere, u broju 40 govori o patnji migranata. U njoj se naglašava da svaki migrant ima temeljna i neotuđiva prava koja svi moraju poštovati u svim okolnostima. To ne znači da pravni status osobe nema nikakvu važnost u primjeni zakona. Znači da se osoba zbog svojega podrijetla ili statusa ne smije smatrati manje vrijednom niti joj se smiju zanijekati temeljna prava.

Migranta zato ne bismo smjeli promatrati samo kao sigurnosno pitanje, broj u statistici, administrativni predmet ili mogući teret za društvo.

Pred nama je konkretna osoba. Papa Franjo u br. 39 enciklike Fratelli tutti upozorava da se migrantima u praksi može uskratiti sudjelovanje u društvenom životu te da se, unatoč njihovu jednakom dostojanstvu, može postupati kao da su manje važni ili manje vrijedni. Zato ih opisuje i kao osobe koje trebaju biti djelatni sudionici vlastitoga oslobođenja, a ne samo pasivni korisnici pomoći.

Posebnu pozornost treba posvetiti ljudima koji su u opasnosti i traže zaštitu. Dokument Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika Izbjeglice: izazov solidarnosti, u broju 10, poziva na razvijanje gostoljubivosti te navodi da osoba u opasnosti koja se pojavi na granici ima pravo na zaštitu. Dokument ujedno potiče na zajedničke i trajne odgovore, uključujući međunarodno prihvatljiva pravila za teritorijalni azil.

Ovaj se naglasak odnosi posebno na osobe u opasnosti; ne treba ga poistovjetiti s tvrdnjom da svi migranti imaju isti pravni položaj ili isti razlog migriranja. 

Kako bi se ta načela mogla ostvariti u praksi? Papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, u broju 129, kršćanski odgovor na izazov migracija sažima u četiri glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. No tom pozivu prethodi još jedan važan naglasak: valja raditi na stvaranju uvjeta za dostojan život i cjelovit razvoj u zemljama podrijetla, kako ljudi ne bi bili prisiljeni na nepotrebnu migraciju. Dok se takvi uvjeti ne ostvare, papa govori o pravu ljudi da traže mjesto gdje mogu zadovoljiti osnovne potrebe i potrebe svojih obitelji te ostvariti osobni razvoj.

Važno je, međutim, razumjeti da odgovornost za migracije ne može snositi samo jedna država. Migracijska kretanja prelaze državne granice, a njihove uzroke i posljedice nije moguće riješiti isključivo nacionalnim mjerama. Papa Franjo u Fratelli tutti, u broju 132, zato poziva na međunarodnu suradnju i dugoročno planiranje.

Ono treba uključivati potporu integraciji migranata u zemljama prihvata, ali i promicanje razvoja u zemljama podrijetla, kako bi ljudi mogli živjeti dostojanstveno ondje gdje su rođeni, ako to žele.

Takvo razumijevanje odgovornosti povezano je s načelom solidarnosti. Solidarnost ne znači da države trebaju zanemariti vlastite mogućnosti, potrebe i poteškoće koje prihvat migranata može donijeti lokalnim zajednicama. Ona znači da se odgovornost mora pravedno dijeliti i da nijedna država ili zajednica ne bi smjela biti prepuštena sama sebi. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Sollicitudo rei socialis podsjeća da međusobna ovisnost naroda treba postati solidarnost – svjesna odgovornost jednih za druge.

Zato je potrebno izbjeći dvije krajnosti. S jedne strane, nije ispravno svaki oblik nadzora granica unaprijed proglasiti nepravdom. S druge strane, nije prihvatljivo smatrati da se pozivanjem na sigurnost može opravdati baš svaki postupak prema migrantima. Socijalni nauk Crkve ne nudi jedinstven tehnički model upravljanja granicama, ali postavlja jasna moralna mjerila: zakonitost, zaštitu javne sigurnosti, poštovanje dostojanstva svake osobe, zaštitu onih koji su u opasnosti te solidarnost i međunarodnu suradnju.

Možda je upravo to najvažnija poruka koju bismo trebali ponijeti iz ovoga promišljanja: granice su potrebne državama, ali ne smiju postati granice naše ljudskosti.

Država ima pravo štititi svoje građane, ali njezina se odgovornost ne završava na vlastitom teritoriju niti se ljudsko dostojanstvo zaustavlja na graničnom prijelazu.

Na koncu možemo spomenuti psalmista koji moli: „On dade mir granicama tvojim.” Neka te riječi budu i nama poticaj da granice budu mjesta mira, sigurnosti i odgovornosti, a ne ravnodušnosti prema čovjeku. Jer istinska sigurnost društva ne mjeri se samo snagom njegovih granica, nego i načinom na koji ono čuva dostojanstvo svakoga čovjeka.