Slušamo dobro poznate Isusove riječi, no unatoč tome što ih dobro znamo, često ih pogrešno shvaćamo. Isus govori o umornima i opterećenima, a kao rješenje im nudi jaram!? Traži od nas da budemo ponizni i krotki dok posrćemo pod teretima života!

Vrlo čudan i neshvatljiv lijek za naše nevolje!

Razumijevanje ove Isusove poruke traži malo dublje poznavanje okolnosti u kojima je izrečena i neka davno zaboravljena znanja iz zemljoradničkog života.

Možda će ove Isusove riječi donekle biti razumljivije onima koji žive na selu, ali onima koji žive u gradovima i koji nikada nisu ni čuli neke riječi što ih Isus upotrebljava bit će teško bez objašnjenja shvatiti evanđeosku poruku današnje nedjelje.

Čuda se događaju, a „mudri“ se ne obraćaju?

Ove su riječi izgovorene u trenutku kad Isusovo poslanje naizgled ne uspijeva. Gradovi u kojima je činio čudesa ne obraćaju se, a „mudri“ i „umni“ toga doba ne prihvaćaju njegov nauk. Ipak, događa se nešto neočekivano. Oni koje se nije smatralo važnima, maleni, jednostavni, obični ljudi, ribari, seljaci i zemljoradnici dobro razumiju i prihvaćaju njegovu riječ.

Zatvorenost za Boga najčešće dolazi poradi osjećaja samodostatnosti, a otvorenost iz svijesti o vlastitoj ovisnosti o Bogu i ljudima.

Seljaci se itekako moraju potruditi da bi na svojim poljima uzgojili hranu, mukotrpno raditi uz pomoć svojih životinja i uzdati se da će im vremenske prilike biti pogodne za dobar urod na njivama. Sav taj rad iscrpljuje i umara, a opterećenje zbog neizvjesnosti uroda uvijek je prisutno.

Isus svojim slušateljima, mahom seljacima, upućuje poziv:

Dođite k meni!

Ovaj njegov poziv nije upućen samo ljudima koji su umorni od teškoga rada, nego onima koji su umorni i opterećeni neizvjesnošću života i budućnosti. To su oni koji osjećaju težinu postojanja, koji nose odgovornost, nesigurnost glede ishoda svojih borbi, ali i oni koji su iscrpljeni pokušajima da sami upravljaju svojim životom bez Boga.

Čudno je ono što im Isus nudi kao rješenje njihovih problema. Ne nudi im lako rješenje, nego jaram!

Na prvi pogled to zvuči kao dodatno opterećenje. Ali u svijetu u kojem Isus govori, jaram nije simbol tlačenja, nego zajedništva. Dva vola upregnuta u jaram nose njegov teret zajednički. Usklađuju svoje snage. Vuku plug i kreću se istim ritmom.

Jaram omogućuje da teret postane podnošljiviji jer se opterećenje posla dijeli i nijedan ga ne nosi sam. Zato nas Isus i poziva da ne nosimo sami opterećenja života, nego da ih nosimo s njime. Poziva nas da svoje korake uskladimo s njegovima.

U tom svjetlu lakše je razumjeti i riječi kojima Isus postavlja sebe sama kao uzor ponašanja: „…jer sam krotka i ponizna srca“.

Krotkost o kojoj Isus govori nije slabost. Ona označava pripitomljenu snagu koja je pod kontrolom radi postizanja zajedničkog cilja.

To je sposobnost da ne reagiramo nasilno, da ne upotrebljavamo svoje sile za uništavanje sebe i drugih. Krotak čovjek nije nemoćan i zarobljen, nego osnažen i oslobođen. Njegova snaga nije divlja, nego usmjerena.

On zna živjeti s drugima, a ne protiv drugih.

Poniznost, također, ne znači poniženost i bezvrijednost. U biblijskom smislu ponizan je onaj koji zna da nije sam sebi dovoljan. Ponizan čovjek ne živi u iluziji da je gospodar svega, nego prihvaća da ovisi o Bogu i drugima. Poruka o potrebi poniznosti otkriva važnu istinu o čovjeku.

Ljudski život, a osobito vjernički, nije osobni projekt u kojem pojedinci dokazuju svoju moć i silu nad drugima i pred drugima, nego dar koji se živi u odnosima suradnje i poštovanja i prema sebi samima i prema drugim ljudima.

Kad Isus govori o sebi da je krotka i ponizna srca, on ne opisuje emocionalnu nježnost i krhkost, podložnost i ukroćenost, nego življenje koje je usklađeno s Bogom koji pokazuje svoju snagu bez nasilja i slobodu bez oholosti. Upravo takav život donosi osobni „spokoj duše“ i mir među ljudima.

Međutim, spokoj o kojem Isus govori ne označava mirovanje bez problema, nego mirnoću koja proizlazi iz doživljaja da više ne moramo sve nositi sami. Daje nam mirnoću koja je plod reda i usklađenosti, jer znamo da je sve na svom mjestu i mi znamo gdje nam je pravo mjesto.
Kad vlada spokoj, nitko ne mora dokazivati svoju vrijednost nad drugima, jer svakoga doživljava vrijednim i potrebnim. Spokoj nam omogućuje suradnju i sudjelovanje u zadaćama života.

Čovjek ne postiže spokoj ako bježi od drugih, nego ako zajedno s njima djeluje i radi.

U svijetu u kojem agresivnost, natjecanje i samodostatnost ima veću cijenu od suradnje i poštovanja sposobnosti drugih ljudi, Isus nudi put krotkosti i poniznosti. To je put na kojem se drugi ne razaraju vlastitom moći, nego se uzajamnom suradnjom obrađuju i oru prostori
Božjih njiva. To je put na kojem se ne osvaja, ne grabi i ne otima, nego se nasljeđuje, prima i baštini zemlja.

Možda je upravo to razlog zašto „maleni“ razumiju Isusa, jer su naučili da ne mogu sami.

Isus danas pred nas ne postavlja pitanje jesmo li se u životu pokazali jakim, sposobnim, uspješnim, snažnim i moćnim, nego nas pita s kime i kako nosimo terete svoga života. Ako ih nosimo sami, uvijek će nam biti preteški. Ako ih nosimo jedni s drugima i s Kristom, jaram
postaje lak i sladak.

I volovi to znaju! Možda bismo i mi trebali štogod od njih naučiti.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.