Zanemarena tema koju je promicao sveti papa Ivan Pavao II.

Osma međunarodna konferencija za život „Život, dakle, biraj!“, u organizaciji udruge „Hrvatska za Život“ održana je 17. i 18. travnja na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti.

U pauzi od konferencije razgovarali smo s jednom od predavačica na konferenciji, Kolumbijkom Paulom Mariom Aldanom o važnosti uloge teologije tijela za mlade iz obitelji te zašto i kako Crkva treba govoriti ovaj prevažnoj, a često zanemarenoj temi.

Osma međunarodna konferencija za život „Život, dakle, biraj!“ / Foto: Udruga „Hrvatska za život“

 S teologijom tijela susrela se kao 20-godišnjakinja

Paula Maria rodila se u Bogoti, a odrasla je u Barranquilli. Obratila se, kako kaže, s dvadeset godina. Čak je prije upisa na studij teologije na Sveučilištu Navarra razlučivala o redovničkom pozivu.

Osnovala je i platformu za edukaciju o spolnosti i teologiji tijela pod nazivom „Somos suyus“, što znači „Mi smo njegovi“ prema Psalmu 99.

Teologiju tijela upoznala je preko Christophera Westa s Instituta za teologiju tijela u Philadelphiji.

„Sudjelovala sam na jednoj online konferenciji. Nikada prije nisam čula izraz teologija tijela, pa me to potpuno oduševilo. On je bio prva osoba koja me upoznala s katehezama svetog Ivana Pavla II.“

„Teologija tijela“ u današnjem svijetu

„Mislim da je teologija tijela odgovor na ono što svijet danas proživljava – na laži i ranjenost povezane sa spolnošću. Laže nam se o značenju spolnosti, o pozivu na ljubav, o tome što znači biti muškarac i žena. Smatram da teologija tijela otvara vrata istini Evanđelja i radosnoj vijesti Evanđelja.“

„U većini slučajeva, iz perspektive svijeta, spolnost ima negativnu dimenziju. Ljude se potiče prema grijehu, prema tome da ono što je pogrešno nazivaju ispravnim. Sekularni svijet i kultura, osobito nakon seksualne revolucije, guraju ljude – i ne govorim samo o djeci, nego o svima: mladima, tinejdžerima, odraslima, bračnim parovima, posvećenim muškarcima i ženama, svećenicima – u svojevrsno ropstvo, da budemo robovi unutar vlastitih tijela“, objasnila je.

Upravo zbog tih negativnih posljedica učenje o teologiji tijela danas je nužno.

„Pozvani smo živjeti Radosnu vijest svoje spolnosti – ne u smislu traženja užitka, nego u smislu ljubavi koja se daruje drugome, u pozivu na koji smo pozvani, u poslušnosti Božjim i crkvenim zapovijedima“, objasnila je.

Par / Foto: Depositphotos

Kako promovirati pozitivan kršćanski, katolički pogled na spolnost?

„Prije svega, moramo se vratiti Evanđelju i biblijskim istinama. Bog je vidio što je stvorio i rekao je da je vrlo dobro. Dakle, činjenica da smo seksualna bića – to je nešto vrlo dobro. Pitanje je zašto nas je takvima stvorio.

Mislim da ljudi danas od Katoličke Crkve očekuju samo popis zabrana – svega što ne smiju činiti.

Kada dolaze svojim roditeljima, svećenicima ili Crkvi općenito, očekuju popis pravila i zabrana. Ali tko im govori što zapravo mogu biti? Na što su pozvani? Upravo je to pozitivna dimenzija. Nije dovoljno samo govoriti što je pogrešno i grešno, nego i tko i što smo pozvani postati.“

„Svijet“ ne trpi pro-life pokret

Sekularna kultura ne želi poruku koja staje u obranu života, kazala je. Ponekad se i pojedinci u Crkvi odbijaju baviti tim temama jer smatraju „da spolnost nije važna ili da samo vodi prema grijehu“.

Kao najveći izazov pro-life pokreta istaknula je prihvaćanje ideje da je dobro to „što nas je Bog stvorio kao muškarce i žene i da je naša spolnost prekrasno svjedočanstvo o tome tko je Bog“.

Bog nam je podijelio dio onoga što On jest. On je Bog koji daje život i htio je to podijeliti sa svojim stvorenjem.

„Živjeti spolnost u braku ne znači samo spolni odnos. Za ljude pozvane na brak, bračni zagrljaj nije samo pitanje prokreacije nego i jedinstva. To je znak onoga na što smo pozvani kao Crkva – biti jedno s Kristom. Zato mislim da je vrlo važno cjelovito razumjeti samu terminologiju.“

Mladi su žedni istine

„Ljudi su gladni tih istina jer se bore – bilo zato što su zarobljeni seksualnim grijehom, bilo zato što su izgubljeni i zbunjeni u vezi sa svojom seksualnošću, identitetom, pozivom ili životnim smjerom“, opisala je Aldana zašto tema teologije tijela nastavlja odjekivati među ljudima, osobito među mladeži.

„Mislim da to nije samo poruka o čistoći ili spolnom odnosu, nego poruka o tome tko smo kao muškarci i žene.“

Plodovi teologije tijela

Ljudska narav je pala i ranjena, ali je također i otkupljena.

„Ako mi kršćani ne možemo biti živo svjedočanstvo da Bog može otkupiti ljudsku ljubav, onda Krist nije uskrsnuo od mrtvih. Zato je vrlo važno biti otvoren djelovanju Božje milosti u našim životima. Bog prije svega želi da budemo spašeni i slobodni. Što više prihvaćamo tu oslobađajuću milost, to ćemo više moći biti živo svjedočanstvo svijetu da je Krist uskrsnuo i da je svet život moguć“, objasnila je predavačica.

Vidjela sam svete brakove za koje prije nisam vjerovala da postoje. Vidjela sam svete muževe i žene koji imaju djecu. Vidjela sam svete brakove koji se bore s neplodnošću.

Vidjela sam svete svećenike i redovnice koji nisu savršeni, ali se bore za slobodu. To me ohrabruje i mislim da bi trebalo ohrabriti i mnoge druge. Vidjela sam dobre plodove teologije tijela u životima drugih ljudi.

Oduševljena Hrvatskom

Hrvatskom je, kako ističe, oduševljena jer „ima mnogo toga pozitivnog“.

„Imate jednu od najsnažnijih kultura usmjerenih prema braku, obitelji i trajnoj predanosti u Europi. Čak 82 % djece rađa se unutar katoličkog braka, a to je ogromna stvar“, rekla je.

Hod za život u Splitu 2026. / Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Unatoč brojnim izazovima, u Hrvatskoj su „obitelj i katolička vjera vrlo snažni i hrabri“. Smatra da tome jačanju Crkve i obiteljskog sustava pridonose konferencije poput ovih koje organizira udruga Hrvatska za Život.

„Za mene je prekrasno vidjeti toliko mladih ljudi koji žele biti informirani i koji ulažu svoje vrijeme i energiju da bi došli na ovakve događaje. Jučer sam također vidjela da je mnogo mladih aktivno sudjelovalo u raspravama, što je zaista ohrabrujuće.“

Mi laici smo važni!

Potaknula bih ih da zarone dublje u same sebe. Ponekad smo toliko zaokupljeni time što još možemo učiniti izvan sebe jer vidimo toliko boli u svijetu – ljude koji su zarobljeni i kojima se laže – pa osjećamo potrebu nešto poduzeti.

Ali prije svega trebamo pitati Gospodina: „Što želiš učiniti prvo u mom životu? Kako mogu donositi plodove onoga na što me pozivaš?“

Također bih ih potaknula da se usmjere na ljude koji su im najbliži.

Ponekad želimo pomagati nepoznatima, a zanemarujemo one najbliže: vlastitog supruga ili suprugu, djecu, bake i djedove. Možda naši susjedi pate, a mi smo toliko usmjereni na pomaganje drugima da zanemarujemo one pokraj sebe. Zato bih vas snažno ohrabrila da to činite i da zamolite svoje biskupe i svećenike da nam pomognu širiti ovu poruku.

Mi laici imamo važnu ulogu u Crkvi danas.

Podržavajte svoje pastire, molite za njih, iskreno ih ljubite, ali ih također zamolite da vam pomognu širiti ovu poruku“, poručila je.