Nakon pomazanja krizmanika na čelu biskup (ili djelitelj potvrde) govori: „Mir tebi!“, a krizmanik odgovara: „I s duhom tvojim.“ U znak pružanja mira biskup može dotaknuti obraz ili rame krizmanika.

Stari obred primanja sakramente potvrde predviđao je da biskup blago „udari“ tj. „pljusne“ krizmanika po obrazu.

Simbolični udarac (alapa) imao je ulogu podsjećanja.

Bio je znak i poziv krizmaniku da trajno zadrži u sjećanju događaj primanja Duha Svetoga.

Današnji Obrednik ne predviđa ovu gestu, a više o njezinom značenju nalazimo u Durandovom obredniku iz 13. stoljeća. U ovom činu prepoznavao se i znak viteštva, poziv na jačanje pojedinca kao Kristova vojnika u borbi protiv zla. (Michael Kunzler, Liturgija Crkve, Zagreb, KS, 2020.)

Dakle, tko je potvrđen, treba utisnuti u pamet ono što je primio u potvrdi i sukladno tome živjeti.

Zaboravljena gesta

Vlč. Petar Mlakar na ludbreškoj mjesečnoj duhovnoj obnovi istaknuo je da simbolika geste udarca nosi duboku poruku za život vjernika te da ne bi trebala biti zanemarena u svom duhovnom značenju:

„Doći će, zreli kršćanine, u životu udarci, teškoće, problemi, napasti, bolesti, doći će jednom i smrt. Kad dođu ti udarci: Mir tebi!

Nemoj se previše uznemiriti, nemoj pasti u očaj, u malodušje.

Mir tebi! Ostani smiren jer nisi sam, s tobom je Bog koji te ljubi, s tobom je Duh Sveti kojeg primaš, u tebi su darovi Duha Svetoga.“

Gesta udarca uz cjelov mira ohrabruje vjernike jer Bog ne uklanja patnju, ali daje svoju blizinu i snagu da se ona podnese.

Svjedočanstvo

Kao snažan primjer iz suvremenog života naveo je svjedočanstvo mladog Josipa Milkovića koji je svjedočio mladima na subotnjem Susretu krizmanika i mladih Varaždinske biskupije u Ludbregu, a koji je nakon teške nesreće za vrijeme vojne obuke ostao stopostotni invalid izgubivši vid, sluh, šake te desnu nogu.

Unatoč tome, nije izgubio vjeru ni vedrinu, nego je postao potpora drugima:

„On je bio vjernik i prije, ali kada se probudio se iz kome i kada su uslijedile rehabilitacije u Varaždinskim toplicama, gdje je proveo tri godine, osjetio je da ne može nositi taj teret, taj invaliditet, taj križ da je pretežak.

No onda se je Bogu predao još dublje i više nego ikad dotad. I doživio je kroz sve to da je Bog s njime, da mu je sačuvao život s razlogom. Primijetio je da može svojim pristupom pomoći drugima koji prolaze nešto slično.“

Svoje svjedočanstvo Josip Milković podijelio je i za Hrvatski katolički radio u emisiji Budimo mladi: