Talijanska redovnica i mističarka sv. Katarina Bolonjska jednom prigodom podijelila je da se, 1429., tri godine nakon svoga obraćenja, otišla ispovijedati kod nekog manjeg brata kojeg je cijenila, da je to bila dobra ispovijed i da je snažno molila Gospodina da joj udijeli oproštenje svih grijeha i kazni koje je njima zaslužila.

Bog joj u viđenju otkriva da joj je sve oprostio.

To je vrlo snažno iskustvo Božjeg milosrđa, koja će ju zauvijek obilježiti i dati joj novi polet u velikodušnom odgovaranju na beskrajnu Božju ljubav.

Godine 1431. ima viđenje Posljednjeg suda. Užasni prizor osuđenih nagnao ju je da umnoži molitve i pokore za spasenje grešnika.

Zloduh je nastavlja opsjedati i ona se sve potpunije povjerava Gospodinu i Djevici Mariji.

U autobiografskoj i poučnoj raspravi „Sedam duhovnih oružja“,  svetica pruža vrlo mudra i duboka učenja.

Govori u trećem licu kada prenosi izvanredne milosti koje joj Gospodin daje a u prvom licu kada priznaje vlastite grijehe. Iz tog njezinog spisa izbija na vidjelo čistoća njezine vjere u Boga, duboka poniznost, jednostavnost srca, misionarski žar, velika ljubav prema spasenju duša.

Izdvaja sedam oružja u borbi protiv zla:

1. brižno nastojati uvijek činiti dobro;

2. vjerovati da sami nećemo moći nikada učiniti nešto doista dobro;

3. uzdati se u Boga i, zbog njegove ljubavi, nikada se ne bojati borbe protiv zla, bilo u svijetu, bilo u nama samima;

4. često razmišljati o događajima i riječima iz Isusova života, nadasve o njegovoj muci i smrti;

5. spominjati se da moramo umrijeti;

6. neprestano imati na umu rajska dobra;

7. poznavati Sveto pismo i nositi ga uvijek u srcu kako bi ono usmjeravalo sve misli i sva djela.

Preuzeto iz kateheze pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji 29. prosinca 2010. godine.