„Dobri duh“ Karlovca

Svećenika Zagrebačke nadbiskupije i graditelja svetišta sv. Josipa mons. Marijana Radanovića obilježila je iznimna ustrajnost u razdoblju kada Crkvi nije bilo nimalo lako djelovati.

Za svećenika ga je na početku teških godina komunizma zaredio zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac. Baš će u tom vremenu započeti jednu od najvažnijih gradnji u Karlovcu – izgradnju crkve sv. Josipa.

Mons. Marijan Radanović / Foto: Svetište sv. Josipa Karlovac

Godine 1955. imenovan je upraviteljem Župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu u Karlovcu gdje je u zahtjevnim okolnostima služio sve do umirovljenja 1999. godine.

Sam je opisao svoje prve dane u Karlovcu:

Došao sam iz Hrastovice, a prije mene tu devet godina nije bilo stalnoga svećenika.
Trojica posljednjih svećenika otjerani su u logor, a kad sam došao, u župnom dvoru bila je partijska škola.

Prvi moj smještaj bio je na tavanu u sušionici mesa.

Stara župna kuća bila je zauzeta pa smo postupno otkupljivali prostor u vlastitoj kući. Novi župni dvor gradili smo sedamdesetih godina pa smo se preselili. Nakon mog dolaska vjernicima je bilo drago jer su dobili svećenika i otada su imali svakog dana misu.

Bilo je to vrijeme kad su mnogi bili u strahu. Tu su komunisti srušili crkvu sv. Ćirila. I druge su crkvene objekte rušili.

Postojala je nelagodnost prema svećeniku i Crkvi, ali uvijek se našlo ljudi koji su znali biti susretljivi i
koji su činili što su mogli u granicama svojih mogućnosti.

Gradnja crkve usprkos protivljenju vlasti

Budući da je crkva Ranjenoga Isusa uz Lujzijansku cestu bila premalena, a crkva Majke Božje Snježne na obronku dubovačkoga brijega starijim osobama teško dostupna, posebno zimi, župnik Radanović započeo je mukotrpnu borbu s komunističkim režimom za odobrenje lokacije i dobivanje građevinske dozvole za novu crkvu.

Odlučio ju je podići na neobičnom mjestu.

Na prostoru nekadašnjega ribnjaka, odnosno zapuštene bare između groblja, Nemčićeve ulice i staroga župnog dvora u Marmontovoj ulici.

Protojerej stavrofor Željko Pajić podsjetio je da su mnogi sumnjali da će se na močvarnom tlu moći išta izgraditi. Unatoč tomu, župnik nije odustajao od svoje ideje.

Izgradnja novog župnog dvora / Foto: Svetište sv. Josipa Karlovac

O tomu je kasnije pripovijedao današnjem sisačkom biskupu Vladi Košiću koji je na Dubovcu od 1985. do 1988. bio župni vikar.

„Močvara iz koje je izraslo svetište“

Župnik Radanović godinama je uporno slao žalbe i nove molbe nakon svakog odbijanja.

„Na kraju je dobio dozvolu. Rekao mi je da mu je dozvolu potpisao Josip Boljkovac koji je tada bio na čelu Karlovca.

Zapravo su se riješili upornog i – za njih dosadnog – župnika jer su mu dali graditi crkvu na močvarnom zemljištu, misleći valjda da to neće niti biti moguće.“

Lokaciju su gradske vlasti odobrile 1966. godine, a dvije godine kasnije izdana je građevinska dozvola.

Mons. Radanović zajedno s Odborom za izgradnju crkve ustrajno je prolazio kroz brojne političke i administrativne prepreke te prikupljao sredstva za gradnju.

Zbog močvarnog tla „moralo se položiti mnogo pilota, i to duboko, da bi se temelji dobro postavili i sagradila crkva“, rekao je biskup Košić.

Blagoslov zvona / Foto: Svetište sv. Josipa Karlovac

Čudo po zagovoru svetoga Josipa

Kamen temeljac blagoslovio je 14. srpnja 1968. tadašnji zagrebački pomoćni biskup Franjo Kuharić.

Zahvaljujući predanosti Bogu i velikoj požrtvovnosti župljana, nova crkva je, unatoč čvrstom komunističkom režimu, ipak izgrađena.

Nakon šest godina gradnje crkvu je 15. rujna 1974. posvetio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper. Uslijedila je izgradnja zvonika 1975., a tri zvona na njega su postavljena 1980. godine. Mons. Radanović potom je započeo gradnju novoga župnog dvora, dovršenog 1978. godine.

Kako je rekao o. Pajić:

U vrijeme Hrvatskoga proljeća na močvarnom mjestu niče Hrvatsko nacionalno svetište svetoga Josipa, zar upravo to nije prvo veliko čudo po zagovoru svetoga Josipa?

crkva sv. Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Crkvu sv. Josipa u Karlovcu hrvatski biskupi proglasili su Hrvatskim nacionalnim svetištem sv. Josipa 15. travnja 1987. godine.

Kip sv. Josipa, Marije i Isusa u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Širenje pobožnosti svetom Josipu

Mons. Radanović nije bio samo graditelj crkve nego i neumorni promicatelj pobožnosti svetom Josipu. Godine 1984. ponovno je pokrenuo časopis „Glasnik sv. Josipa“, koji su komunističke vlasti ugasile odmah 1945. godine.

Prisjećajući se toga vremena, biskup Košić istaknuo je koliko je Radanović osobno bio uključen u svaki dio izdavanja i distribucije časopisa.

Sjećam se koliko puta sam sa sestrama nosio ili vozio glasnik na poštu. A to su bili paketi i paketi, uredno složeni i adresirani, a on se brinuo za sve: i za članke, pisao je sam mnoge priloge, pa onda i dopise, a svakako se brinuo i za tisak, i za distribuciju.

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Uz pomoć suradnika širio je pobožnost sv. Josipu diljem Hrvatske. Sastavio je molitvu „Zdravo sveti Josipe“, krunicu sv. Josipa te izdavao molitvenike i knjige posvećene tom svecu.

> Molitve svetom Josipu – zaštitniku Crkve i hrvatskoga naroda

Nova crkva na Dubovcu sve je više postajala mjesto hodočašća i središte pobožnosti svetom Josipu. Biskup Košić o mons. Radanoviću svjedoči:

On je u ateističkom Karlovcu stekao veliko poštovanje svojim radom, a ponajviše pristupom prema svima, te je zavrijedio najprije časni naslov sluge Božjega, a onda i čast oltara.