Riječ Božja silazi među nas kako bi usmjerila naš pogled i dubinu našeg srca prema najvećem događaju spasenja – rođenju Spasitelja svijeta. Dok promišljamo današnje starozavjetno čitanje, svjedočimo vremenu kad je prijetnja stravičnog rata bila neizbježna, a panika paralizirala duh naroda.

U tom trenutku, iz mračnog okruženja straha i nesigurnosti, Bog upravlja poviješću preko proroka Izaije koji ljudima naviješta vedru budućnost, ispunjenu nadom i sigurnošću.

Izaijino proroštvo, u tom kontekstu, zvuči gotovo kao ironični kontrast: dok rat i razaranja kucaju na vrata, prorok donosi poruku nenadmašne nade – djevica će začeti i roditi sina, a njegovo će ime biti Emanuel, što znači „S nama Bog“.

Te riječi, teško shvatljive ljudskom razumijevanju zarobljenom strahom, otkrivaju Božji plan spasenja koji nadilazi užas sadašnjosti.

To je proročki pogled u budućnost ispunjenu darom života i ispunjenjem svih čekanja, kojom Božja inicijativa razbija tmine i neizvjesnosti.

No kralj Ahaz odlučuje po svom, odbijajući znak koji mu Bog nudi.

Njegova tvrdnja da „neće iskušavati Jahvu“ pokazuje kako čovjek može biti zarobljen vlastitim sumnjama i političkim kalkulacijama, ne otvarajući srce potpunoj Božjoj volji. Unatoč tome, Božja ruka ne prestaje djelovati, jer On u svojoj milosrdnoj ljubavi ne napušta svoj narod, već povijest vodi prema konačnom ostvarenju svojeg plana. Gdje sam tu ja kao vjernik?

U svjetlu toga proročkog obećanja, apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima jasno ističe kako su sva Božja obećanja ispunjena utjelovljenjem Sina Božjega.

On, koji je Sin Božji i nasljednik kralja Davida po tijelu, svjedoči o ulozi svetog Josipa kao zaštitnika i odgojitelja Isusa Krista, onoga koji je ostvario starozavjetna proroštva.

Crkva od samih početaka vjeruje da se u rođenju Blažene Djevice Marije obistinilo obećanje dano Ahazu i Davidu.

Evanđelisti, osobito Matej, daju rodoslovlje Isusa Krista kako bi potvrdili njegovu ljudsku narav i povezanost sa savezom Božjim, ističući da je on pravi čovjek, potomak Abrahamov i Davidov.

U drugome čitanju Pavao sažima cijelu Kristovu povijest: od rođenja, preko patnje i smrti, do slavnog uskrsnuća i moći posvećivanja ljudi. Utjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće nisu odvojeni događaji, već dio jedinstvenog i dubokog misterija spasenja.

Taj misterij započinje u skromnom Betlehemu, ali doseže svoj vrhunac na Kalvariji i u slavlju Uskrsa.

Božić stoga nije samo prisjećanje na rođenje djeteta, već svjetlo koje obasjava Uskrs, jer otkriva podrijetlo i narav onoga koji je došao umrijeti na križu za nas – onoga koji je Sin Božji, utjelovljena Riječ, ljubav Oca koja se potpuno predaje za spas čovjeka.

Razmatrajući duboku vjernost Božju danim obećanjima, možemo još dublje zadivljeno promišljati njegovu susretljivost, po kojoj se Božanstvo spustilo u povijest, utjelovilo u lik Isusa Krista i zauvijek ostalo s nama kao Emanuel – „Bog s nama“, uvijek prisutan i spasitelj na našem životnom putu.

Otvorimo i mi vrata svojega srca Gospodinu, jer on želi biti Bog s nama!