Mi kršćani ljudi smo nade. Naš se duhovni život hrani vjerom, nadom i ljubavlju. Ove tri supstance duhovnog života neodvojivo su povezane. Gdje ima vjere, ondje ima nade i ljubavi. Tamo gdje se čovjek nada, ondje vjeruje i ljubi, a gdje ljubi, otkriva da živi od vjere i nade.

Današnja svetkovina Krista Kralja otkriva na jedinstven način da se bit kršćanstva sastoji u nadi, ali ne u bilo kakvoj nadi; ne u nadi da će stvari u našem životu kretati u dobrome smjeru na temelju naših postignuća, razvoja, napretka znanosti i tehnike. Jer, sav se razvoj i sva naša postignuća mogu okrenuti protiv nas.

Zar sve dobro koje je Isus činio za svoga zemaljskog života ljudi nisu okrenuli protiv njega? No, nije zbog toga prestao činiti dobro, pa ni na križu.

Kršćanska nada kojom se hrani naš duhovni život zapravo je prevratnička nada.

Ona prevrće ovosvjetske kriterije prema kojima se određuje što je dobro, što je uspjeh u životu, što je potrebno za bezbrižan život i slično. O tome nam svjedoči svetkovina Krista Kralja. Raspeti Krist je Kralj. Kako je to moguće? Po kojim se kriterijima može nazvati kraljem onoga koji umire na najsramotniji način, ismijan, mučen i prezren? Takav ne može biti kralj prema ovosvjetskim kriterijima. I nije!

Krist Kralj nam otkriva da postoje, i to nam je utješno, kriteriji i mjerila onkraj ovih ljudski. Postoje mjerila prema kojima je kralj, zaista, onaj tko je znao sebe predati, oplijeniti, posve se prepustiti Božjoj volji i biti poslušan do smrti na križu. Takav može zaista kraljevati.

Krist Kralj u najvećoj agoniji pokazuje da se nada temelji u oslonjenosti na Božja obećanja.

Krist / Foto: Canva

Da, primjećujemo, i Krist nam to kaže, da takvo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ono pripada drugom, boljem i samo u vjeri vidljivom svijetu. Ono se ne stječe nasljeđem, nego radikalnom odlukom kojom ljubav, a s njom vjera i nada, postaju jake kao smrt.

Takva nada, koja je jaka kao smrt, ima svoj temelj u Bogu i njegovim svetim obećanjima te u vjernosti tim obećanjima koja je Bog dao gotovo pod zakletvom.

Raspeti Isus Krist, kralj svega stvorenja, u svojoj najvećoj agoniji pokazuje da se nada temelji u oslonjenosti na Božja obećanja, a da ljudi trebaju vjerovati u njegova obećanja pokazuje i obećanje koje Isus daje raskajanom razbojniku. Zbog tih obećanja možemo reći da je Krist naša nada. I to upravo raspeti Krist, koji s križa – sa svoga kraljevskog prijestolja – izmiruje sa sobom sve na zemlji i na nebesima ispunjajući tako Božja obećanja.

Živjeti od ove istine znači kršćanski se nadati.

Kršćanska nada ima svoju polaznu i dolaznu točku i Isusu Kristu, ali ne samo u proslavljenom, nego i u raspetom Kristu. Nada bez Krista nije nada. Možda može biti nešto primamljivije, lakše, zavodljivije, ali nije nada, nije kršćanska nada. Samo ondje gdje se čovjek oslanja na Raspetog i Uskrslog postoji doista kršćanska nada.

Današnja svetkovina pokazuje da kršćanska nada nije uljuljkivanje u nekoj ugodnosti, nego da i nada, baš kao i vjera i ljubav, mora proći kroz kušnju križa. Ali joj križ ne postaje mjestom prokletstva i straha, nego mjestom gdje ona kraljuje, mjestom na kojemu se ona, na putu prema svojoj dolaznoj točki, učvršćuje, jača, raste i tako postaje hrana našem duhovnom životu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.