Današnje prvo čitanje donosi nam izvještaj o Bogojavljenju.

Bog se spušta među svoj narod kako bi iskazao svoju blizinu i brigu te pokazao da nije neki daleki Bog, nego uvijek s nama Bog. U svome silasku Jahve ispunja ono što je obećao te objavljuje svoje božanske vlastitosti, a osobito milosrđe koje je, kako će kasnije reći sveta Faustina Kowalska, izraz Božje najveće moći.

U drugom čitanju liturgija Crkve stavlja pred nas riječi kojima nakon znaka križa često započinjemo svetu misu: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga.

Ove riječi podsjećaju da je čitav naš kršćanski život ukorijenjen u Presvetom Trojstvu. Svaka naša molitva započinje u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. To nam doziva u pamet istinu naše vjere koju danas slavimo,  a koja obasjava sve druge istine vjere:

Bog je jedan i trojstven; slavimo jednoga Boga u tri osobe. Jednu te istu božansku narav imaju Otac, Sin i Duh Sveti.

Ovo predstavlja ono što nazivamo kršćanskim monoteizmom.

Evanđelje koje smo čuli nastavak je Isusova razgovora s Nikodemom u kojemu Isus kaže ovom izraelskom učitelju da postoji jedno rođenje od Duha koje je potrebno za ulazak u kraljevstvo Božje.

Duh koji rađa na novi život  isti je onaj Duh u čijoj snazi Isus čini sve što čini radi nas i našega spasenja.

Zbog toga je potrebno vjerovati Sinu koji došao na svijet upravo kako bi doveo među ljude Božje kraljevstvo i kako bi ih pozvao na život u tom kraljevstvu. Zbog toga je potrebno vjerovati u njega, a tko vjeruje u njega, ne vjeruje u njega, nego u onoga koji je njega poslao – u Oca.

Time vidimo da je čitavo Isusovo djelo, čitav njegov život zapravo djelo Presvetog Trojstva.

Sve što Otac čini, čini po Sinu, u Duhu Svetom.

Ista je slava u Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Slaviti Sina je jednako kao i slaviti Oca i Duha, a slaviti Duha je jednako kao slaviti Oca i Sina. Šaljući u svijet Sina otkupitelja i Duha posvetitelja, Otac objavljuje ljudima tajnu svoga života.

Što se više družimo sa osobama Presvetog Trojstva, bliži smo pragu otajstva koje nam može objaviti samo Bog, a koje možemo razumjeti samo onoliko koliko je darovano našim sposobnostima.

Među mnogima, izdvojit ćemo dvije svetice koje su pokušale opisati otajstvo Presvetog Trojstva.

Sv. Faustina Kowalska / Foto: Vatican Media

Sveta Faustina Kowalska piše kako je razmišljajući o otajstvu Presvetoga Trojstva imala viđenje nepristupačne svjetlosti i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koja nije mogla shvatiti.

Iz toga mora svjetlosti, prema njezinu viđenju, pojavio se Isus Krist koji je svetici kazao da ni anđeoski ni ljudski duh ne mogu spoznati kakav je Bog u svojoj biti, nego da Boga spoznajemo razmatrajući njegova svojstva.

Ova indikacija nam želi reći da pred otajstvom Presvetog Trojstva trebamo zauzeti stav poniznog klanjanja i motrenja, te se prepustiti neshvatljivoj tajni Trojstva da nas nosi u sebe.

Elizabeta od Presvetog Trojstva / Foto: Karmel BSI

Upravo motrenje trojstvenog otajstva može nam pomoći, kao i svetoj Elizabeti iz Dijona, uroniti u sveti mir koji će nas sve dublje unositi u dubinu otajstva Presvetog Trojstva.

U toj dubini susrest ćemo neshvatljivu tajnu Božjeg milosrđa te njome biti obasjani i dodirnuti.

U dubinama u kojima prebiva Trojstvo čovjek doživljava iskustvo koje nikako drukčije ne može doživjeti.

Motrenjem Trojstva svaka će nam riječ biti jasna, svaka istina otkrivena i svaka slika blistavo jasna. Zaboraviti sebe i učvrstiti se u Presvetom Trojstvu znači izručiti se Božjem stvarateljskom djelovanju (Ocu), izručiti se raspetoj ljubavi (Kristu) i vatri koja sažiže (Duhu Svetom).

U tom Trojstvu susrećemo neshvatljivu tajnu Božjeg milosrđa po kojoj nas Bog ispunja i privlači sebi.