Ime ovoga grada već 34 godine drugačije se izgovara. Drugačije odjekuje. Traži poštovanje. Izazova duboko suosjećanje boli i ponosa.

Spomen na stradanje grada, njegovih stanovnika, naroda, čovjeka. Sjećanje na nevolju, muku, patnju, ono kad su narod – biblijskom slikom – ujedale ljutice. Ali ne zmije kao Izraelce na putu u Obećanu zemlju, nego granate, mine, ispaljeni metci agresora, osvajača, rušitelja, a još više neshvatljiva, neobjašnjiva mržnja koja razara, uništava i gazi ljudsko dostojanstvo u ime nekih svojih ciljeva, sve pretvara u nečovječnost, u pakao – odsutnost smisla, dobrote i ljubavi.

Što onda ostane od života? Zbog svega toga što pretrpi, Vukovar postade poseban.

Vukovar: Polaganje vijenaca na Memorijalnom groblju / Foto: David Jerkovic/PIXSELL

Postaje više od svoga imena kojim bi se zvao jedan grad. Jednostavno traži da se prema njegovu spomenu i sjećanju odrediš, sjetiš, pomoliš, uspomenu čuvaš i bdiješ da se to nikada više ne dogodi. Nigdje, ni u tvojoj, ni u mojoj duši. Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje.

Hrvatski mučenici

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini želi čuvati sva sjećanja, svih stratišta i svih žrtava, svih heroja vjere, čovjekoljublja i domoljublja na jednome mjestu kroz čitavu povijest Hrvatskog naroda. Godine 2013. bio sam čuvarom toga svetišta. U pulskoj areni priprema se proglašenje blaženim Miroslava Bulešića, ubijenog svećenika u Drugom svjetskom ratu.

Rečenica iz njegova dnevnika pred smaknuće, para uši i dušu: „Moja osveta je oprost!“

Dan prije proglašenja blaženim u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini dolaze Vukovarci, na putu do Pule. Nose veliki drveni reljef bl. Miroslava, rad g. Laste iz Bogdanovaca, slave svetu misu sa reljefom pred oltarom.

Jaka simbolika – da novog heroja vjere, novo lice blaženog mučenika iz našeg naroda donesu u Crkvu hrvatskih mučenika upravo Vukovarci.

Blaženi Miroslav je smogao snage svaku protivštinu života, svaku kušnju, svaku prijetnju podvrgnuti svjetlu evanđelja i Božje ljubavi koja uvijek pobjeđuje. Snagom Božje ljubavi nadvladati svaku situaciju, izdići se iznad, ne potonuti, ostati čovjek, ostati Božji.

Zmije ljutice na putu

Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja Izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji.

Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv.

Krenuli su s velikom nadom obećane zemlje, slobode. Idu prema Crvenome moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da prođu po suhu, neprijatelje zaustavio, pokazao svoju prisutnost. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izišli iz Egipta – iz ropstva. Utonuli su u beznađe.

Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh: „Sagriješili samo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!“

Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sam Božji Sin.

18.11.2020., Vukovar – Memorijalno groblje /  Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Mojsije, na Božju naredbu, pravi zmiju od mjedi, stavlja na stup. Treba u nju pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, nade i pouzdanja, taj stav duše, takvo opredjeljenje. Ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti. Ako imaju nade da se put nastavlja, da je obećana zemlja pred njima, da je Bog s njima i da ih neće napustit.

Doći će vrijeme, Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sam Božji Sin. Tada će nastati spasenje i snaga Kraljevstva Božjeg. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči knjiga Otkrivenja.

On, Isus Krist, postat će mir naš, jer će svu mržnju, sav grijeh svijeta uzeti na sebe. Pregradu razdvojnicu koja dijeli čovjeka od čovjeka, čovjeka od Boga – kaže sveti Pavao – razori u svome tijelu, koje dade razapeti. Izmiri nas s Bogom po svome križu. Želi sazdati novog čovjeka pošto je sam ušao u svaku ljudsku patnju, bol i samu smrt – dragovoljno, da svima ponudi pristup Ocu nebeskom.

Sin Božji na križu traži naš pogled vjere i istine. I 1991. i danas 2025.

I naša povijest traži pogled vjere i istine, i raskrinkavanja svake laži.

Čudesna je snaga vjere: gleda u Raspetoga i nada se da to nije kraj, vjeruje da to nije kraj. Vjeruje da je pobijeđeni zapravo pobjednik! Od Izraelaca koji putuju do obećane zemlje – preko žrtve Božjeg jedinorođenca kao naše Pashe – prijelaza do otvorenih vrata Neba po Isusovom uskrsnuću. Nada i vjera stalno se isprepliću.

Isto se isprepliću sumnja, nevjerica i opasnost beznađa. Ako nas beznađe obuzme, nevjera zaslijepi, a sumnja sputa u prihvaćanju životnog križa, onda se i cilj gubi iz vida. Nastupa sebičnost i besmisao.

Isus će reći apostolima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’.“

Sigurno su se i Vukovarci pitali, kao i apostol Toma: Kamo to Isus odlazi, kamo nas zove?

Vjera u Boga, Sina njegova koji svojima pripravlja trajno boravište, koji dolazi uzeti nas k sebi. Sigurno su se i Vukovarci pitali, kao i apostol Toma: Kamo to Isus odlazi, kamo nas zove? Kako doći, kojim putem? Tragajući za tim odgovorima pronaći Put, Istinu i Život u Isusu Kristu.

Ustrajavati usprkos poteškoćama, kušnjama, neprijatelju koji razara, usprkos vlastitim ljudskim slabostima, svemu onom što se nađe na životnom putu prema vječnost. Nikada ne odustati da Isus bude naš Put – Istina i Život.

Kako napisa sveti Augustin:

O blaženog li ondje Aleluja, o bezbrižnog, o sigurnog od protivnika! Ne, nema ondje neprijatelja, svi su ondje prijatelji! I ovdje se i ondje hvali Bog, ali ovdje ga hvale zabrinuti, ondje zbrinuti; ovdje smrtni, ondje vječno živi; ovdje u nadi, ondje u posjedovanju; ovdje na putu, ondje u domovini. 

I danas u Vukovaru prije svega molimo: svi stradali, preminuli, sve žrtve rata neka Bog zamiluje svojim beskrajnim Božjim milosrđem, oproštenjem svakog grijeha. I neka nagradi vječnom radošću svaku podnesenu žrtvu i bol, svako dobro djelo i iskazanu ljubav prema drugom čovjeku.

Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje. Da nad svakom kolijevkom bude nada, a plač novorođenčeta da se pretvori u radost novog života. Da svi budemo istinski hodočasnici nade s pogledom vjere u Isusa Krista.

I da nikada više ova zemlja „ne čuje oružja zvuk“.