Alex se školovala za asistenticu u prodaji, ali njezini su poslovi uvijek bili nesigurni i slabo plaćeni.

„Nikada nisam puno zarađivala i često sam morala nadopunjavati prihode dodatnim poslovima. Na svakom novom radnom mjestu obično sam bila posljednja koja je zapošljavana i prva koja je otpuštana. Ili su me smatrali preskupom jer sam bila jedina obučena profesionalka.“

Siromah / Foto: Pixabay

Ubrzo nakon što je prihvatila svoj posljednji posao, njezinoj je majci dijagnosticiran terminalni rak. Alex se iznenada našla u situaciji da žonglira s gotovo punim radnim vremenom, dvosatnim putovanjem na posao i zahtjevnom brigom za svoju bolesnu majku, bez ikakve podrške. Istodobno, njezino radno okruženje postajalo je sve toksičnije.

„Posljednji posao karakteriziralo je zlostavljanje na radnom mjestu“, prisjeća se. „Kombinacija brige za majku i zlostavljanja na poslu potpuno me preplavila.“ Njezino se mentalno zdravlje brzo pogoršalo i započela je psihijatrijsko liječenje.

„Bilo je previše. Nije ostalo mjesta za moje vlastito zdravlje ili interese“, prisjeća se Alex. Ova kriza dovela ju je do zajamčene minimalne naknade, koju prima i danas. Ipak, naknada koju prima i dalje je ispod minimuma potrebnog za život, prisiljavajući je da se oslanja na stambenu naknadu i druge vrste pomoći, često boreći se sa složenom birokracijom.

Papin posjet privremenoj klinici za siromašne na Trgu sv. Petra (2018) / Foto: VATICAN MEDIA

„Vrijeme obrade zahtjeva za stambenu naknadu je oko 12 mjeseci“, kaže. „Stvarno je strašno, ne samo frustrirajuće.“

Tražeći pomoć, Alex se obratila lokalnom Caritasu u Njemačkoj (Caritas Rheingau-Taunus-Kreis), gdje je konačno pronašla razumijevanje i podršku. Njezin savjetnik joj je pomogao pronaći socijalnog radnika koji će je podržati u daljnjem razvoju.

Siromah / Foto: Pexels

Ohrabrena time, Alex se pridružila Caritasovoj Radionici budućnosti (Zukunftswerkstatt), participativnoj inicijativi u kojoj ljudi koje podržava Caritas zajedno rade na razvoju ideja za poboljšanje socijalnih usluga i lokalnih politika. Tamo je prvi put iskusila da je netko istinski sluša.

„U početku sam bila skeptična, ali to se pretvorilo u nešto nevjerojatno. Zapravo su nas shvatili ozbiljno. Čak smo svoje ideje predstavili zastupnicima parlamenta na sastanku.“

Papa Franjo na ručku koji jje organizirao za 1500 siromaha za prošlgodišnji Svjetski dan siromaha / Foto: Vaticannewsr

Od tog trenutka stvari su se počele mijenjati. Kroz Radionicu budućnosti, Alex je saznala za susret ljudi koji su iskusili siromaštvo koji je organizirala Nacionalna konferencija o siromaštvu (NAK). Ne samo da je sudjelovala, već je i izabrana u organizacijski tim za sljedeći susret.

Taj angažman ju je također doveo do pridruživanja Radnoj skupini za zdravlje NAK-a, gdje sada pomaže u organizaciji radionica i događaja na kojima se ljudi s iskustvom siromaštva izravno obraćaju zakonodavcima.

„Slušaju me; shvaćaju me ozbiljno. To nikad prije nisam iskusila. Obično nas ušutkavaju. Ali ovdje nas zapravo čuju.“

Samoća u tramvaju/Foto: Dario Zürchauer

Alexin zagovarački rad sada je vodi daleko izvan njezina rodnog grada. Putovala je u Berlin, Dortmund i Köln kako bi podijelila svoje iskustvo. „Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću toliko putovati, ne bih vjerovala“, smiješi se. „Imam kontakt s ljudima koje inače nikada ne bih upoznala. Odjednom se traži moje mišljenje. Osjećam da se moje mišljenje uvažava.“

Na pitanje o svojim nadama za budućnost, Alex je citirala izjavu Radne skupine za zdravlje koju je pomogla napisati:

„Egzistencijalni strahovi i siromaštvo uvelike povećavaju rizik od suicidalnosti. Nitko ne bi trebao morati odlučivati ​​protiv vlastitog života zbog takvih strahova. Stoga pozivamo na proširenje usluga prevencije samoubojstva povrh psihijatrijske hitne pomoći. Te usluge moraju biti besplatne i dostupne 24 sata dnevno, moraju očuvati anonimnost osobe te biti jednostavne i specifične za ciljanu skupinu. Informacije o tim uslugama također moraju biti lako dostupne.“

Siromasi / Foto: Pixabay

Alexina poruka društvu je jasna:

„Ono što je najvažnije je: razgovarajte s nama, a ne o nama. To se prečesto radi. Zaslužujemo da nas se vidi i čuje.“

Njeno svjedočanstvo podsjeća nas na istinu kojoj Caritas svjedoči svaki dan: siromaštvo nije samo stvar nedostatka novca. Radi se o tome da isključivanju iz društva, ušutkivanju ili stvaranju osjećaja manje vrijednosti kod osobe. I radi se o nadi i snazi ​​koje se pojavljuju kada se ljude pozove da sudjeluju i kada ih se tretira s dostojanstvom.