Protekle dvije nedjelje Božja nas je riječ poučila ružnoći i grešnosti pohlepe i bezosjećajnosti i to na primjeru dvojice: „uspješnog” i „snalažljivog” upravitelja i silno bezosjećajnog bogataša. Obojica su svoj uspjeh pripisivali svojoj umješnosti i sposobnosti, ne misleći ni na Boga ni na bližnjega. Zahvalnosti ni trunke! O poniznosti nema ni govora!

Zato nas danas Isus potiče upravo na poniznost i zahvalnost pred Bogom. To su dvije karakteristike pravog vjernika. Naime, na molbu učenika da im umnoži vjeru, Isus im odgovara tvrdnjom da se snaga vjere ne mjeri količinom, nego nekim sasvim drugim mjerilima. Vjera je poput lijeka: i mala tableta, posve sićušna na dlanu, može puno pomoći bolesnom organizmu.

Nije bitna veličina tablete, nego sastav lijeka. Za vjeru i njezinu učinkovitu snagu u našim životima bitne su dvije stvari, o kojima govori nastavak današnjeg Evanđelja. Možda ih Isus nije izgovorio vremenski u isto vrijeme, ali ih je Luka stavio zajedno jer su bitna pouka o važnosti vjere za kojom su čeznuli apostoli. Zahvalnost i poniznost!

Kad sve učinite, recite: sluge smo beskorisne.

Ah, kako se samo volimo diviti sebi kad nešto lijepo učinimo.  Kako li nas samo obuzima ponos na same sebe. Odmah se sjetimo svoje pameti, svojih sposobnosti i talenata, svoje snalažljivosti. Neće izostati ni ona česta tvrdnja: Imao sam sreće, „poklopilo se”. Kao da Bog nema s tim nikakve veze!

Vjernik koji djeluje iz vjere reći će: „Hvala ti, Gospodine, što sam to uspio, što sam mogao učiniti neku lijepu stvar. Hvala ti i za znanje koje sam stekao i vještine koje sam razvio. Znam da je sve što imam i što činim djelo tvoje dobrote.” Vjera rađa svijest da ništa nije samo moje i da ništa nisam postigao posve sam, svojim snagama i umijećima. Prepoznavati u vlastitim djelima Božju pomoć i milost oznaka je pravog vjernika.

Ne treba, dakako, sebe omalovažavati niti vlastiti uloženi trud obezvređivati. Vidi to Bog! I cijeni naš trud i napor! Ipak, „milošću Božjom jesam što jesam, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom ”, reći će sv. Pavao, svjestan da svako djelo učinjeno iz vjere i ljubavi biva takvo jer je Bogom blagoslovljeno.

To je ispravan pogled na vlastiti život i postignuća. Bez toga čovjek može biti jako umješan i snalažljiv poput upravitelja iz Evanđelja pretprošle nedjelje i vrlo bogat poput bogataša iz prošlonedjeljnog Evanđelja, ali njegova djela nisu u Bogu učinjena pa stoga i nisu „blago na nebu”.

Zar gospodar duguje zahvalnost sluzi?

Ne možemo ovdje a da se ne osvrnemo na ne tako rijedak mentalitet među kršćanima da Boga na neki način smatraju svojim dužnikom, kao da bi on nama trebao biti silno zahvalan što smo mi dobri, pobožni, pošteni i moralni. Pada mi na pamet Isusova prispodoba o farizeju koji se molio u Hramu. Nabrajao je sve čime je Boga „zadužio”, došao je pohvaliti se kako je on Božji ponos i dika jer je jako fin, pobožan i širokogrudan u darovima za Hram.

Čini se kao da je očekivao da se nebo nad njim otvori, a Bog zaklikta od radosti. Kriva molitva, jer nije slavljenje Boga, nego hvalospjev samom sebi! Takav način razmišljanja nije izumro ni danas. Ima kršćana koji će, pogotovo kad ih stigne kakva nevolja, Bogu „nabijati na nos” sve molitve, postove i dobra djela kojima su ga „zadužili”.

Tada će se sjetiti kako su išli u crkvu „kad mnogi nisu”, kako su „ministrirali do osmog razreda”, kako su slavili Božić i Uskrs „kad su se mnogi toga stidjeli”, a, eto, sad ih je stigla nevolja. Bog je zaboravio na sve što su „za njega” učinili! „Zar gospodar duguje zahvalnost sluzi?” Ne radi li sluga i za svoje dobro?

Mudar sluga zna da sve što radi, radi i za sebe.

Dokle god vjerno vrši gospodareve zapovijedi, uživa njegovu naklonost i zaštitu svoga doma. Ispunjavajući gospodareve zapovijedi, sluga i sebi omogućava dostojan život, zarađenu plaću, hranu i smještaj.

Kad kršćanin zna reći Bogu: „Sluga sam beskoristan, učinih što sam bio dužan učiniti”, time proslavlja Boga, ponizno priznaje da je djelo Božje i radostan je što je mogao biti „oruđe u Božjim rukama”. Ne zadužuje svojim djelima Boga, nego skuplja sebi „blago na nebu”.

Sve što činimo, sebi činimo, jer Bogu ništa ne treba. Ne pripisujući zasluge sebi, nego Bogu, kršćanin pokazuje vjeru da bez „Gospodina ne možemo učiniti ništa”. Takav stav rađa zahvalnošću, a to je veoma važna sastavnica vjere.

Kod Boga je tako!

Pouka je to i za naš odnos prema bližnjima.

Kako samo ne volimo ljude koji nas stalno podsjećaju na usluge koje su nam učinili, na darove koje su nam darovali. Pomislimo da je bolje da nam nikad ništa nisu učinili. Kako je lijepo imati ponizne prijatelje koji se ne pozivaju neprestano na svoje zasluge u našem životu. Za takve znamo da su nam pomogli iz ljubavi. Takvima smo od srca zahvalni iako oni ne očekuju nikakve hvalospjeve.

Zahvalnost i poniznost neizostavne su karakteristike dobrog čovjeka i dobrog kršćanina. Budimo takvi, bližnjima na radost, Bogu na zadovoljstvo, a sebi na spasenje. A Bog zna nagraditi „vjernoga slugu”!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.