Kada sam prije gotovo 15 godina na poslu rekao da dajem otkaz jer ulazim u bogosloviju, prve riječi koje mi je šef izgovorio bile su:

„Ja sam vidio da si ti vjernik… Ne zato što se križaš prije jela, nego po svemu.”

Mislim da mi je to bila možda i najveća pohvala koju sam dobio u životu – to što je po svemu vidio da sam vjernik.

Ljudi nas promatraju i gledaju kako se ponašamo. Mnogima će to što vide biti jedina slika Boga koju će dobiti. Ovo se posebno odnosi na one koji se bave odgojem i obrazovanjem.

Pazimo kakvo lice Boga drugim ljudima ocrtavamo svojim životom i djelovanjem.

Ipak, svjedočenje djelima nije dovoljno – potrebne su i riječi. Nakon što se pročulo da idem za svećenika, moji su kolege jedan po jedan dolazili k meni s pitanjima o Bogu i vjeri, iako su rijetki od njih bili vjernici.

Osjetili su da sa mnom mogu razgovarati.

Ne postoji mjesto gdje bismo se smjeli suzdržati od naviještanja najradosnije vijesti ljudske povijesti: Krist je uskrsnuo, smrt je pobijeđena, grijesi oprošteni!

Dakako, trebamo biti razboriti i znati, u suradnji s Duhom Svetim, prepoznati trenutak kada valja govoriti, a kada samo slušati.

No, nije li žalosno da se mnogi bezočno hvale svojim grijesima i propovijedaju razne idole, dok mi kršćani šutimo iz straha ili lažnih obzira, a jedini imamo poruku koja donosi život u punini?

Bog nas je poslao da donesemo svjetlo onima koji su u tami. To nije pitanje lijenosti ili spremnosti, nego ljubavi. Imamo li dovoljno ljubavi za drugu osobu da joj donesemo Krista?

Svi smo mi ovdje zato što je netko drugi imao dovoljno ljubavi za nas da nam navijesti radosnu vijest. Hoće li ta ljubavna priča završiti sa mnom ili ću je prenijeti dalje? Odgovor ovisi o meni.

Žetva je velika i spremna, hoćeš li se odazvati?