Židovski narod posjeduje u svojoj bogatoj baštini blagdan koji se naziva Hanuka, a u središtu mu je svjetlo. Sjećanje je to na veliku traumu obeščašćenja jeruzalemskog Hrama te ponovnu posvetu istog. Helenistički je kralj Antioh IV. Epifan, naime, 165. – 164. pr. Kr. pretvorio Hram u mjesto štovanja kulta boga Zeusa te time izuzetno povrijedio izraelski narod. Traumu, dakle, kreira činjenica da je Hram za jednog pobožnog židova bio mjesto susreta s Bogom, odnosno mjesto susreta Boga i čovjeka. Nagrđivanje ili, ne daj Bože, uništenje istog Hrama uistinu je bila nacionalna katastrofa.

Kršćanstvo pak sa svoje strane, naziđujući na temeljima izraelskog naroda i preuzimajući njegova pisma, također stavlja veliki naglasak na kultno mjesto gdje dolazi do susreta Boga i čovjeka. Isto tako, kršćanstvo preuzima i simboliku svjetla kako bi naznačilo Onoga koji je svjetlost, a to je za kršćane osoba Isusa Krista. Stoga ne čudi da i kršćani u svojoj bogatoj tradiciji jedan blagdan nazivaju Svijećnica, a istodobno ga vezuju s Hramom te mu je službeni naziv Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Naziv blagdana smjera na prikaz Isusova tijela Bogu prema propisima židovske tradicije posvjedočene Hebrejskom biblijom (usp. Izl 13,1-16; Lev 12,1-8).

Svijećnica nas smješta, dakle, u prostor Hrama, mjesta za bogoštovlje, ne bismo li svrnuli pogled na susret između Boga i čovjeka. Susret je to koji evanđelist Luka opisuje na izuetno svečan način. Prikazuje jednog starca, koji je po svojoj vokaciji prorok u izraelskom narodu, te jednog dječaka koji je i više od proroka, a ime mu je Isus. Oni se susreću u Hramu. Kako smo već u našem promišljanju naglasili važnost Hrama za židovski narod, lako je onda sada u našem tekstu, u susretu Šimuna i malog Isusa, uočiti paradoks i ironiju Lukina teksta. Boga se može susresti u Hramu, svetom mjestu za izraelski narod, no isti Bog nije više samo Bog izraelskog naroda, nego svih naroda, a tu će misao Luka staviti Šimunu u usta. A opet, u istome izraelskom narodu neki vjeruju, a neki ne. Tu i počinje komplikacija ovoga biblijskog teksta.

Nije zgorega uočiti i riječi koje Šimun na pjesnički način izriče Isusu uzevši ga u naručje. U njegovim riječima odjekuju brojni tekstovi Staroga zavjeta, a napose oni proroka Izaije. Mislimo na drugi dio Knjige proroka Izaije u kojemu je prorok smješten u kontekst babilonskog sužanjstva daleko od svoje zemlje, a Hram je već razoren (587. – 586. pr. Kr.). Tako, primjerice, tekst u Iz 40-66 snažno naviješta utjehu izraelskom narodu i to u kontekstu progona i neizmjerne patnje.

Prorok nije daleko od toga naroda, nego supati zajedno s njim. Ovo je važno naglasiti jer i Šimun je prorok, onaj koji je svoj život posvetio propovijedanju i životu u Hramu iščekujući utjehu Izraelovu. On je tako u Lukinu Evanđelju prikazan kao onaj koji u Isusu prepoznaje Božji plan spasenja izraelskog naroda utemeljen u Pismima svoga naroda. No ne samo svog naroda, nego i svih drugih koji će u Krista povjerovati. Baš zato isti Šimunov himan stoji na početku Lukina Evanđelja. Luki je cilj već sada, na početku, prikazati kako se u Isusu ispunja Božji plan za spasenje naroda, svoga izraelskog naroda, ali i svih drugih naroda. Istome spasenju narod se treba otvoriti prepoznajući u Kristu pomazanika, odnosno Mesiju. Krist tako biva prikazan kao onaj koji narodu donosi ozdravljenje i obnovu.

Oslobođenje i spasenje o kojemu govori Luka događa se sada, a ne tek jednog dana. Ono je, dakle, nastupilo u osobi Isusa Krista. Čini se da je to važno naglasiti upravo iz razloga pastoralne prakse rada s ljudima koji često sumnjaju u Krista i njegovu spasenjsku moć. Čekaju jedan dan kad će doći njihovo oslobođenje i mir, a ono se događa već sada onima koji su Kristu istinski otvoreni i vjerni. Valja u tom kontekstu istaknuti i to da prorok Šimun govori kako on sada sam može biti otpušten te da ga Gospodar – Krist, oslobađa službe. On je svoju misiju ispunio dolaskom Krista. U eri Božje vladavine suvišan tako biva svaki ljudski pokušaj zauzimanja Božjeg mjesta oslobađanja i donođenja spasenja. Opravdano je stoga pitati se – jesu li danas narodu još uvijek potrebni proroci? Čini se da ipak jesu jer Božja vladavina je u osobi Isusa Krista započela, no njegovo apsolutno kraljevstvo zbog otajastva zla (bezakonja) u svijetu još uvijek nije u potpunosti vidljivo. Proroci su tako potrebni jer narod neprestano privode Kristu i ukazuju mu na oslobođenje koje u njemu mogu zadobiti po vjeri. Krist je tako za Šimuna i prikazan kao instrument spasenja, tj. oslobođenja.

Spasenje je za Luku prikazano, kako je već naglašeno, u simbolici svjetla koje ukazuje na osobu Isusa Krista. Na jednak način to čini i Zaharija u svome hvalospjevu u prvome poglavlju ovoga evanđelja (usp. Lk 1,78-79; Lk 2,8-9). Simbol je, dakle, jasan kao što je jasna ili bi trebala biti jasna svaka svijeća u kućama vjernika, gdje ukazuje na Krista i njegovu snagu kojom raspršuje tmine zla u tolikim obiteljima otvorenim ili pak zatvorenim djelovanju Duha Božjega. Mnogi ju upale, ali bez te mistike usmjerenosti na Krista i onda samo ostane miris svijeće, a tako malo se osjeti miris Krista.

Svjetlo koje ukazuje na Krista, i spasenje koje on donosi, simbol je dobra, ali istodobno biva i početak krize. Isijavanje Kristova svjetla čas je početka eshatološkog suda Božjega jer dolaskom Kristova svjetla u obitelj, insituciju ili društveni kontekst započinje razlučivanje dobra od zla. Za svjetlo se tako treba odlučiti: osobno, svjesno i voljno. Iznova, dakle, treba naglasiti kako se nalazimo na početku Lukina Evanđelja te da Šimunov hvalospjev i ovaj susret u Hramu žele biti pokretači naracije cjelokupnog Lukina Evanđelja koje će prikazivati ljudsku otvorenost ili zatvorenost svjetlu, tj. osobi Isusa Krista.

Bog se objavljuje u liku Isusa Krista, no istu objavu ne prihvaćaju svi. Ne žele svi u to vjerovati te svjedočimo podjeli unutar samoga izraelskog naroda, a onda i u kršćanskim zajednicama ako i one crpe snagu za djelovanje iz Lukina teksta. Šimun stoga Mariji naviješta mač koji će joj probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca. U Starome zavjetu mač je tako na više mjesta prikaz suda Božjega (usp. Ez 14,17; Ps 37,15; Zah 12,10). Na svim tim mjestima u pitanju je cjelokupni narod Božji koji se otvara Bogu ili ostaje zatvoren u svojim intrigama i igrama te usmjeren na uistinu nebitne stvari, propuštajući dublje povezivanje s Bogom. Marija će tako biti bolan svjedok podjela koje će nastupiti u Kristovoj smrti, ali i nakon nje. Jer neće svi prionuti uz Krista i njegovu smrt i uskrsnuće.

Na koncu, sve dosad rečeno, a već je sada vidljivo, primjenjivo je na život Crkve danas. Pate ju brojne podjele i nemiri, i to najčešće unutar nje same. Nisu joj toliko neprijatelji oni izvana koliko podijeljenost unatar nje same. Razloga za to je mnogo, a onaj temeljni je često manjak čiste i neiskvarene vjere u osobu Isusa Krista. Krist je umro i uskrsnuo za sve, ali mnogi kao da tome ne žele odveć ozbiljno pristupiti, nego misle da je to još uvijek tek lijepa priča Brune Ferrera. Zaboravljaju pritom da i priče Brune Ferrera služe, ni više ni manje, nego da usmjere na iskrenu i postojanu vjeru u Krista, a ne da tek zabave djecu ili pak odrasle. Moliti je stoga Krista da obnovi, okrijepi i osnaži svakoga čovjeka kako bi istinski sve više vjerovao Njemu, a manje sebi i svojim projektima koji su često dijametralno suprotni Božjem životu. Drugim riječima, čini se kako je moliti za to da nas presiječe mač, ali mač Božje Riječi. Jer svijet bez Boga je moguć, ali postaje sve neizdržljiviji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici nadbiskupije.