Neki ljudi govore s tolikim uvjerenjem, milina ih je slušati, zvuče uvjerljivo, autoritativno i s puno vjere, ali kako znati je li to njihovo ili Božje?

U svome životu susretao sam se s ljudima koji često imaju potrebu druge obraćati, druge ispravljati, davati savjete i sve je to uredu, to nam je svima i poslanje, ali problem je kad počne agresija. Agresivan govor, isticanje tuđih negativnih osobina, savjeti za bolji život, prozivanje drugih, ružan govor i slično. Pokraj takvih ljudi se uvijek osjećaš manji vjernik od njih i nekakvo gledanje svisoka s njihove strane.

Nije jednostavno znati kako ispravno reagirati u tim situacijama i što učiniti. I onda se sjetim uvijek ovog početka teksta i plodova Duha Svetoga. Ako ne mogu povezati nečiji govor s plodovima Duha Svetoga bude mi puno toga jasnije. Ljudi puni Duha Svetog nisu agresivni, ne napadaju, ne žele pod svaku cijenu dokazati da su u pravu, nisu nepoučljivi, neće govoriti loše o drugima, nisu oni u centru pažnje… Na sve ostalo stavim jedan veliki upitnik i pustim vrijeme da učini svoje.

Sveti Augustin je govorio kako je poniznost temelj svih drugih kreposti te kako u duši u kojoj poniznost ne djeluje druge su kreposti samo naizgled, samo privid. Đavao uvijek imitira ono što je Božje; može čak i liječiti, ozdravljati, poznaje i citira Sveto Pismo bolje od nas, može sve osim – biti poslušan. A poniznost i poslušnost autoritetu su “sestre blizanke”. Ako to izostaje očito je tu umiješano previše ljudskog, a malo Božanskog.

Božja objava je završila smrću zadnjeg apostola. Ono što smo dužni vjerovati su ono što je Bog do tada objavio te Tradicija i nauk Katoličke Crkve, one Crkve koju je sâm Isus ustanovio. Sve ostalo je nama na volju i izgradnju naše vjere.

Slijedimo Isusa i držimo se Njegova puta. Sve ostalo može biti stranputica.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marin Karacic (@framarinkaracic)