Čini se po društvenim mrežama da je sramota biti slab jer stalno gledamo ljude koji su jaki, nasmijani, uspješni, sve drže pod kontrolom. Tako stvorimo iskrivljenu sliku da svi drugi mogu, samo ja ne. 

Međutim, priznati da nešto ne mogu je dio života.

Nije to nešto čega bismo se trebali sramiti. 

Ja nisam uvijek jaka. 

Moj život nije uvijek jednostavan. 

Prolazim kroz različite situacije i ponekad živim dane kada osjećam kako mogu sve, a zatim dođu dani kada nemam snage ni za što…

Ali kroz sve to naučila sam jedno – nisam sama.

Možda ne razumijem uvijek zašto se neke stvari događaju, ali vjerujem da Bog vidi ono što ja ne mogu vidjeti. 

Svaka situacija je neki oblik treninga. Iz svake situacije nešto naučim. 

Nekad o sebi, nekad o drugima, a nekad jednostavno naučim – pustiti i vjerovati.

I zato i dalje vjerujem ljudima.

Znam, neki će reći da sam naivna. Neki će mi zalijepiti etiketu…

Ali iskreno, ne zamaram se previše time.

Ne želim dopustiti da me tuđa razočaranja pretvore u osobu koja više nikome ne vjeruje.

Ne želim da tuđe frustracije postanu moje.
Ne želim da tuđe pogreške odrede moje ponašanje.

Ja sam samo osoba koja pokušava živjeti najbolje što zna. Uostalom, mislim da svi pokušavamo.

Sa svim svojim manama; sa svojim strahovima; sa svojim borbama; sa svojim bolestima, svojim suzama, ali i svojim osmijehom, nadom i vjerom… 

I baš zato živo razumijem da snaga nije u tome da nikada ne padnem i ne bude mi teško. 

Snaga je u tome da ne gubim fokus i držim oči na Onome koji me hrabri i jača i podiže da ustanem.

I kad je teško, vjerujem Onome koji vidi cijelu priču, dok ja trenutno vidim samo jednu stranicu.

I zato idem dalje…

Korak po korak. Ili kako znam reći – od problema do problema s istim entuzijazmom. 

Jer, očito, i to je jedan od mojih načina da kažem: „Bože, nemam pojma kako ćemo ovo riješiti, ali idemo. Ti znaš put.“