Na dar sam dobila kutijicu s karticama na kojima pišu misli svetog Franje i svaki dan izvučem jednu karticu.

Međutim, ima jedna koju svako malo izvlačim – ponekad i dva puta dnevno. Na njoj piše ovako:

„Daj mi, Gospodine, da shvatim bližnjega, makar on mene ne shvatio.“

I ne znam što drugo reći osim: Hvala, Bože, na podsjetniku! 

Mislim da sam shvatila poruku. I trudim se živjeti je.

Priznajem da nije lako, ali ne odustajem.

Međutim, ova porukica dobra je vježba.

Jer, lako je razumjeti čovjeka koji mene razumije.

Lako je biti strpljiv s onim koji je strpljiv sa mnom.

Lako je oprostiti kad i druga strana kaže: „Pogriješio sam.“

Ali što kad nije tako?

Što kad netko ne želi čuti do kraja ono što pokušavam reći?

Kad mi pripiše nešto što nisam ni mislila niti rekla?

Kad ne želi vidjeti dobru namjeru?

Kad izvrne moje riječi?

Kad bih najradije rekla: „Da si samo na trenutak u mojim cipelama, sve bi ti bilo jasnije…“

Mislim da tek tada počinje onaj pravi trening. 

Jer razumjeti drugoga ne znači uvijek složiti se s njim.

Ne znači opravdati sve.

Ne znači šutjeti kad treba govoriti.

Ponekad znači samo stati, zaustaviti se i udahnuti.

Ne uzvratiti istom mjerom!

I pokušati se zapitati: „Gospodine, pomozi mi da vidim ono što ja sada ne vidim.“

Možda baš zato ova kartica toliko često dolazi u moje ruke.

Jer, neke lekcije ne nauče se odjednom. Vježbaju se cijeli život.

I možda se upravo tu vjera prestaje samo govoriti – i počinje se živjeti.

U onom razgovoru u kojem bismo najradije pobjegli.

U odnosu u kojem se ne osjećamo shvaćeno.

U trenutku kada imamo savršeno spreman odgovor, ali odlučimo prvo pokušati razumjeti…

Zato dobro dođu ovi podsjetnici koje zadnjih mjesec dana stalno dobivam.

Očito imam još dosta za vježbati kako bi ta misao postala dio mene, a ne samo lijepa rečenica spremljena u kutijici.

Jer različiti smo, svaki čovjek na svoj način.

I možda baš zato jedni drugima toliko trebamo.

Da učimo razumjeti i onda kada se ne razumijemo.

Da učimo slušati i onda kada mislimo da već sve znamo.

Da učimo ljubiti i onda kada ljubav nije uzvraćena na način na koji bismo željeli.

I mislim da je upravo to jedna od najtežih i najljepših – škola ljubavi.

Gospodine, daj mi da shvatim bližnjega makar on mene ne shvatio.