Evo, sve činim novo (sve činim mlado)!

U Kristovoj Crkvi nema mjesta starome! Nego – novo, mlado!

Tako čini Bog. Novo je Božje djelo, Bog stvara novo!

I ne radi se tu o brojanju godina…

Novo, mlado, jest ono što dolazi od Boga, a grijeh je star. Sve što dolazi s Božje strane obnavlja nas i pomlađuje, dok nas grijeh čini starima. Božje je novo i mlado, Božje je moderno… Grešno je staro, potrošeno…

A u čemu se sastoji to Božje novo!? Što nam o tome govore današnja čitanja? Današnje nam Evanđelje o tome govori: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge! To je nova zapovijed – zapovijed ljubavi!

U čemu je tu novost? U tome da se imamo međusobno ljubiti!? Pa to, zar ne, i nije neka novost. O potrebi da se međusobno ljubimo pričaju sve religije, gotovo svi svjetonazori i filozofije, konačno, i zdravi nam razum kaže da treba razumjeti drugoga, drugoga prihvaćati, biti altruist.

Nije, dakle, novost kršćanstva zapovijed da se međusobno ljubimo. Novost je u tome da naša ljubav prema bližnjima dobiva novu mjeru: treba biti slična Kristovoj, a to je ona spremnost da se dademo na put ljubavi prema braći i sestrama bez rezerve, bez onoga našega čestog „ako“, na put umiranja samima sebi… baš kao Krist.

Eto novosti! Nema ljubavi na mjeru; mjera joj je neizmjernost, bezmjernost, ili kako je to rekao sv. Franjo Saleški: „Mjera ljubavi je ljubav bez mjere.“ Ta Božja novost nije neko novo stanje na kom bismo se zaustavili s mišlju da smo nešto postigli, nego se radi o trajnoj obnovi, trajnom umiranju svemu i svačemu što nas vuče u nered, u zlo, u grijeh, u smrt, a okreće nas novom rađanju, našem novom rađanju, obnovi, rastu – sve do „mjere punine Kristove“.

Braćo i sestre, Bog želi sve činiti novo sa svakim od nas. To je novo nebo i nova zemlja koje apostol Ivan spominje u svojem Otkrivenju. To je novi svijet u koji nas Bog želi uvesti. Kristovo uskrsnuće nije događaj odgođen za budućnost: ono već danas, već sada, sudjeluje u rušenju staroga svijeta, svijeta laži i grijeha, da bi se napravilo mjesta za novi Božji svijet po mjeri nove zapovijedi, zapovijedi ljubavi.

Nekada ima i takvih odlučujućih trenutaka kad zbilja nije dovoljan samo neki privremeni oporavak, neko momentalno raspoloženje nego „sve mora biti srušeno do temelja, kako bi moglo nastati novo“, kao što je to rekla sv. Katarina Sijenska. Sve laži, sve iskrivljeno, svi prividi moraju se urušiti kako bi se mogao probiti novi put, Božji put. A za to treba odvažnosti… za silazak sa starih kolosijeka i potragu za novim putom! Istina o nama ipak je puno snažnija od straha koji priječi promjenu i novo: tko čvrsto i tvrdoglavo stoji u onome što je već postigao, što već jest, tko strepi da ne bi možda što izgubio, da se ne bi morao čega odreći ili u čemu promijeniti, taj nema nade.

Pa kojim nam je onda putem poći? E, o tome govori današnje prvo čitanje, koje opisuje sjajan navjestiteljski pohod apostola Pavla i njegova pratioca Barnabe. U svijetu u kojem je Pavao propovijedao sigurno je bilo mnogo pobožnih duša, muškaraca i žena iskreno odanih židovskoj vjeri, koji su čeznuli da čuju kako je Mesija, Krist, došao potvrditi i pred licem svih pogana opravdati njihovu nepokolebljivu vjernost. Kad tamo, umjesto toga oni moraju slušati Pavlove oduševljene izvještaje o tome kako je Bog i mrskim poganima otvorio vrata vjere, kako više nije važno slijepo se držati vjere otaca, kako iz slavne prošlosti, tog ponosa svakog Židova, treba izvući živu srž, ono bitno i time oploditi sasvim novu, drukčiju i teško prepoznatljivu budućnost. Koliki su se svjetovi morali rušiti u ljudima dok su se otvarali evanđelju?! Put je jedan i zove se obraćenje, a obratiti se znači odustati od tvrdoglavog hodanja uvijek istim putem, obraćenje znači provjeriti usmjerenje, i konačno – početi drukčije živjeti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mons. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.