Jutarnji list u travnju ove godine je objavio je članak pod naslovom Djeca iznad ispovjedne tajne; Nova direktiva EU: Službena tajna neće vrijediti ako čuju za teško nasilje nad djecom. Istražili smo može li Europska unija bilo kojom direktivom odrediti da se ispovjedna tajna odnosno sakramentalni pečat moraju otkriti u slučajevima poput zlostavljanja djeteta, te može li Kazneni zakon neke države odrediti da se sakramentalni pečat treba prekršiti? I što u slučaju da to stoji u Kaznenom zakonu, kako bi se svećenici trebali ponašati, slušati crkveni nauk ili zakon države? U rubrici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’ to smo pitanje postavili i župniku zagrebačke župe sv. Josipa vlč. Damiru Ocvirku.

Treba reći da je ovo nije prvi put da se nepovredivost ispovjedne tajne odnosno sakramentalnog pečata dovodi u pitanje u javnosti i medijima. Sjetimo se naslova i tekstova koji su sugerirali da će svećenici morati prijaviti ako čuju da će netko prekršiti zakon gdje se navodi kako “iako ispovjedna tajna ostaje, svećenici, odnosno ispovjednici koji imaju saznanje da će neko kazneno djelo tek biti počinjeno morat će to i prijaviti”, ali i vijest kako se zbog spolnih zlostavljanja u Francuskoj dovodi u pitanje ispovjedna tajna. Bilo je i slučajeva gdje su pravni stručnjaci tvrdili  kako su htjeli zakonom ukinuti ispovjednu tajnu za slučaj pedofilije, objašnjavajući da je problem u Vatikanskim ugovorima, te da ih treba revidirati.

Razlika u pojmovima – ispovjedna tajna i sakramentalni pečat

Prije nego krenemo u iznošenje crkvenog nauka spomenimo kako se u javnosti često pogrešno koristi pojam “ispovjedne tajne”, dok se zapravo misli na sakramentalni pečat koji obvezuje svećenika.  Naime, svećenik ne smije nikome obznaniti rečeno u ispovijedi te je vezan apsolutnom profesionalnom tajnom koja se naziva sakramentalni pečat. Osim ispovjednika, tumač, prevoditelj ili netko drugi do kojega bi na bilo koji način doprlo znanje o grijesima, obvezni su čuvati ispovjednu tajnu.

Iz emisije “Halo, velečasni?”

Vlč. Ocvirk u HKR-ovoj emisiji “Halo, velečasni” objasnio je kako ono što je posebno i vezano za sakrament svete ispovijedi je ispovjedna tajna, odnosno sakramentalni pečat koji obvezuje svećenika da nikome ništa ne smije reći vezano uz materiju sakramentalne ispovijedi. “Svećenika teško u savjesti obvezuje da ne smije ni pod cijenu vlastitog života reći ono što je bilo u ispovjednoj tajni. Kada bi svećenik izdao sakramentalni pečat upao bi u unaprijed izrečenu kaznu izopćenja. Ne bi mogao više vršiti svete čine koji proizlaze iz sakramenta svetog reda”, rekao je vlč. Ocvirk i naglasio da zbog toga niti jedna svjetovna direktiva ne može donijeti odredbu da svećenik mora reći ono što je bila materija ispovjedne tajne.

S druge strane, vlč. Ocvirk ističe da će svaki razboriti svećenik, ako mu dođe osoba koja nije odgovarala za zločine koji su počinjeni na vanjskom području uvijek reći da se takva osoba mora prijaviti zakonodavcu i izvršitelju zakona, kako bi pred zakonodavstvom odgovarala ako je učinila kazneno djelo: “I tek onda kada započne kazneni proces, osoba može dobiti odrješenje u ispovijedi. Dakle, osoba ne može doći na ispovijed, a da je počinila ubojstvo ili neki oblik zlostavljanja, i samo tako dobiti odrješenje u ispovijedi. Svećenik osobu koja je počinila kazneno djelo treba uputiti na prijavljivanje, ali ne može svećenik sam prijaviti kazneno djelo penitenta. Svećenik uvijek mora čuvati ispovjednu tajnu, nikada, nikome, ni pod kojim uvjetima iz ispovijedi ne smije reći. Na to ne mogu utjecati ni civilni zakoni niti bilo što drugo, to pripada sakramentu ispovijedi i stvara odnos povjerenja ispovjednika i penitenta koji može slobodno doći i reći sve, bez straha da će išta od izrečenog biti upotrijebljeno na bilo koji način protiv njega, da se susret u ispovjedaonici događa između osobe koja se ispovijeda i Krista , objasnio je vlč. Ocvirk.

Iz Zakonika kanonskoga prava Katoličke Crkve

Kann. 983-984 donose dva vida tajnosti koju ispovjednik i drugi koji bi mogli doći do saznanja iz slavlja sakramenta pokore moraju održavati. Ta tajnost odnosi se na sve ono što se čulo u pojedinačnoj ispovijedi. Prema kan. 983 sakramentalni pečat nepovrediv je. Svećenik ispovjednik ne smije obznaniti sadržaj ispovijedi ni izravno ni neizravno preko nekih znakova, sugestija ili činâ. Ako ispovjednik izravno povrijedi sakramentalni pečat, odmah upada u kaznu izopćenja (latae sententiae) pridržane Apostolskoj stolici. Ako to učini neizravno, treba biti kažnjen (ferendae sententiae) prema težini kažnjivoga djela (kan. 1388, §1). Osim ispovjednika, tumač i drugi do kojih je na bilo koji način doprlo znanje o grijesima, obvezni su čuvati ispovjednu tajnu. Ako se toga ne budu držali, mogu biti kažnjeni pravednom kaznom, pa čak i izopćenjem (kan. 1388, §2), piše u svom radu Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna sudski vikar i aktivni član Hrvatskog kanonističkog društva dr. sc. Zdenko Ilić.

Povijesno-pravni okvir

Dr. Ilić u navedenom članku piše kako ispovjedna tajna ima korijene u samim počecima Crkve, spominjući Origena (185–284.) koji je, komentirajući Levitski zakonik, u svojoj propovijedi pozvao pokornike da ne zatajuju osobne grijehe, koje treba reći u ispovijedi i koji ostaju tajna, nego da javne postaju samo okajničke kazne. “Afrate Sirijac napisao je Sirijski biblijski komentar (336. – 345.). U njemu su sadržane njegove propovijedi u kojima, među ostalim, naređuje ispovjednicima da ne obznanjuju grijehe koje su im pokornici očitovali u ispovijedi riječima nolite eam publicare“, piše crkveni pravnik Ilić.

Navodi i kako je Četvrti lateranski koncil (1215.) donio jednu od prvih nauka s obzirom na sakrament pokore. “Suočivši se s različitim problemima, od zloupotreba do heretičkih stavova o ispovijedi, koncil je definirao sam sakrament, donio odluku o godišnjoj ispovijedi i pričesti te donio disciplinske mjere za svećenike ispovjednike koji ih se ne budu držali. Tako npr. kan. 21 toga koncila određuje zakon o čuvanju sakramentalnoga pečata za cijelu Crkvu. Prema tom kanonu svećeniku je zabranjeno izdati pokornika bilo riječima bilo znakovima ili na bilo koji drugi način pod kaznom oduzimanja svećeničke službe, ali i životnom pokorom pod strogim nadzorom u nekom samostanu”, objašnjava dr. sc. Ilić.

Što sve obuhvaća sakramentalni pečat i ispovjednu tajnu

Na kraju recimo i što sve obuhvaća materiju sakramentalnog pečata, odnosno ono što se prema sakramentalnom pečatu i ispovjednoj tajni ne smije otkrivati. To su: grijesi (teški i laki), eventualna dodatna objašnjenja (okolnosti mjesta i vremena, razlozi, sukrivci), pokora koja je određena, ako dopušta shvatiti o kojem se grijehu radi, te odbijeno ili odgođeno odrješenje.

Zaključimo, svećenik ne smije reći baš ništa s čime bi se moglo dovesti u vezu osobu i grijehe koji su počinjeni. To znači da u konkretnoj situaciji svećenik treba biti razborit i izbjegavati svaki mogući govor o grijesima iz ispovijedi. Treba se ponašati kao da se ispovijed nikada nije dogodila. Obveza čuvanja znanja o grijesima ne prestaje niti smrću pokornika, i nitko pa ni sam pokornik niti vrhovni autoritet Crkve ne može dati dopuštenje da svećenik iznese znanje o grijesima.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.