Višestruko se otajstvo danas odvija među nama. Evo, Isus svojim učenicima daje svoje Tijelo i Krv, i to „one noći kad bijaše predan“ (1Kor 11,23), kako veli današnje drugo čitanje. Tijelo je to koje se predaje i Krv je to koja se prolijeva. Za nas. Pogledajmo zašto i kako se to događa? Isus naglašava: „Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla“ (Iv 6,38). I u najpresudnijem trenutku, kad je imao poći u smrt, on u molitvi govori svome Ocu: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). Isus nas je spasio svojom smrću i svojim uskrsnućem time što je vršio volju svoga nebeskoga Oca, „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8). To otajstvo spasenja slavimo u euharistiji, u svetoj misi, a to se otajstvo spasenja temelji na Isusovoj posvemašnjoj podložnosti i poslušnosti njegovu Ocu, u posvemašnjoj ljubavi između Oca i Sina: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem“ (Iv 10,17).

Evo, to je otajstvo našega spasenja, to je putokaz našega spasenja, to je put kojim je i nama ići. Isusove riječi o nebeskom Ocu trebale bi odsijevati i u našem životu. Isus doista veli: „Ja uvijek činim što je njemu milo“ (Iv 8,29). Današnji nam dan i večerašnje bogoslužje, dakle, jasno veli da je temelj našega vjerničkoga života upravo ljubav prema Bogu, odnosno podložnost njegovoj volji. Isus nas je spasio i posvetio time što je svoju volju podložio volji svoga Oca, kako veli Poslanica Hebrejima: „U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek“ (Heb 10,10). Nasljedujući Isusa, i mi nosimo i pronosimo svoje patnje i svoje križeve da bi svaki od nas skupa s Pavlom mogao reći: „Ja u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Mi u otajstvu slavimo Isusa koji se za nas predaje, zagledani u njegovo uskrsnuće i u njegovu proslavu. Baš zato što je bio poslušan do smrti, Bog Isusa „preuzvisi i darova mu ime nad svakim imenom“ (Fil 2,9). U toj vjeri, puni nade, prihvaćamo i nevolje svagdašnjeg života „iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit 2,13). Tu radost, tu nadu u otajstvu, slavimo večeras kao i u svakoj svetoj misi. To je temeljni sadržaj i temeljna poruka evanđelja – radosne vijesti.

Međutim, te iste večeri dogodilo se i nešto drugo, veoma značajno. Nakon večere Isus ustaje, skida gornju haljinu, opasuje se ručnikom i započinje prati noge svojim učenicima. Oni su začuđeni i zaprepašteni. Dobro im je znano da je pranje nogu zadaća (zadnjega) sluge. Svima je nelagodno, a Petar se snažno opire. Međutim, Isus inzistira. Nakon što je svima oprao noge tumači im: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,12-15).

I tako smo došli do dvostruke poruke, a opet do jedinstvenog otajstva ove večeri. Isus pokazuje da je posvema podložan svome Ocu, jer ga savršeno ljubi, ali se pokazuje i kao savršen ljubitelj ljudi. Eto, to je temeljno u životu kršćanina. Na pitanje koja je najveća zapovijed, Isus odgovara: „Prva je: ‘Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!’ Druga je: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.’ Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Mk 12,29-31). Apostol Ivan nam još snažnije pokazuje povezanost i nerazdjeljivost ovih zapovijedi. Veli: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1Iv 4,20). To je jedini put.

Danas, na Veliki četvrtak, u euharistiji slavimo tajnu Isusova predanja za nas, tajnu i otajstvo koje se temelji na posvemašnjoj ljubavi Kristovoj prema Bogu i prema čovjeku. To se otajstvo ostvaruje među nama večeras, u ovoj euharistiji. Neka nas svaka sveta misa ojača u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, da bismo i mi, slijedeći našega Gospodina Isusa Krista, dospjeli do iste slave i proslave u kraljevstvu Božjemu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.