O. Jakove, već u pripremi za svećeništvo mnoge pratitelje društvenih mreža poticali ste na duhovni rast svojim komentarima i promišljanjima. Kako ste otkrili živog Boga?

To je sigurno bio proces. Kao ključan trenutak možda bih izdvojio to da sam počeo voditi dijalog s Bogom, prestao sam na molitvu gledati kao na nešto gdje ja samo nešto tražim i želim, već sam počeo slušati što Bog meni želi poručiti. I tek u toj tišini i osluškivanju možemo početi raditi na svom odnosu s Bogom, tek nas takva molitva transformira. Tek tu otkrivamo živoga Boga. Kao što je sv. Ilija čuo Boga: ni u oluji, ni u požaru ni u potresu, već u tihom lahoru. A da bismo mogli čuti taj lahor, mi sami moramo zašutjeti.

Je li svećeničko ređenje i mlada misa punina kojoj ste težili? Naime, Vi ste i prije života u karmelu imali sve što ste poželjeli, čak i završen studij na Medicinskom fakultetu?

Mogu reći da uistinu jest. Uvijek sam bio zadovoljan svojim životom jer sam, objektivno, uvijek imao sve što sam htio. Ali tek kad sam položio svečane redovničke zavjete, osjetio sam da sam dao Bogu sve i da sam prvi puta sretan. Svećeništvo je samo to na dodatan način okrunilo i dodatno me ispunilo. Doista bude dirljivo vidjeti kako Bog preko tebe djeluje, unatoč svoj tvojoj nesavršenosti.

Karmel je moj dom

Uz blagdan Gospe Karmelske, moram Vas pitati zašto ste odabrali baš karmelsku zajednicu?

Volim reći da je to Bog odabrao za mene. Da sam birao svojom glavom, ne bih ušao u Karmel. Drugi su me redovi intelektualno više privlačili, ali sam jednom došao na iskustvo u Karmel i osjetio da je to – to, da je to moj dom.

Svidjela mi se širina koju Karmel ima. Ako netko želi potpuno kontemplativan život, može. Ako želi aktivni pastoral, može i to.

Imamo i svoju školu i sveučilišne profesore i župe, ali i priliku za osobnu molitvu i bogatu molitvenu tradiciju. Ta je moja ljubav za Karmel kroz godine samo rasla, i sada iskreno mogu reći da mislim da je Karmel nešto najljepše što Crkva ima i svakome bih preporučio da dođe i upozna Karmel. Karmel se lako uvuče čovjeku pod kožu – kad mu daš priliku.

Brat Jakov od Križa zaređen za svećenika

S obzirom da je Vaše redovničko ime Jakov od Križa, što biste rekli – trebamo li se bojati križeva u našim životima?

Ako imamo povjerenja u Boga, nemamo se čega bojati, jer nas Bog nikad neće kušati preko naših granica. Ivan od Križa kaže: “Ne traži Krista bez križa.” I to je uistinu tako, nema Uskrsa ni Uzašašća bez križa i smrti. Možemo mi pokušati bježati od križeva i patnje, ali ako želimo rasti, ako želimo postajati sve sličniji Kristu, ne možemo pobjeći od patnje koja nas čisti. A što se tiče moga redovničkog imena, razmišljao jesam o drugim imenima, ali kroz molitvu sam shvatio da je moj put put križa i da me na to Bog poziva.

Križ i milost

Zanimljivo je i Vaše mladomisničko geslo “Dosta ti je moja milost”. U životu apostola Pavla vidimo da mu Bog nije uskratio brojne kušnje, ali mu je zato rekao ovu rečenicu… Što milost Božja čini u nama?

Više je svetaca reklo isto, a to je da je sve – milost. Ništa nismo i ništa ne možemo bez Boga. I tek kad si dopustimo da nam sjedne u pamet da ništa ne možemo sami i da nismo mi ti koji ćemo zaslužiti Božju ljubav, da nećemo Boga fascinirati svojom svetošću i kad shvatimo da je Bog taj koji djeluje u nama i po nama ako Mu dopustimo, tek onda možemo početi raditi čudesa.

Ovaj mi je citat dvaput mnogo pomogao. Prvi sam ga put, na početku redovničke formacije, shvatio kao utjehu u smislu da će me Bog sigurno učiniti sposobnim za sve što me čeka, ali sam ga uoči svečanih zavjeta shvatio na drugačiji način: da me Bog ne mora učiniti sposobnim ni dostojnim, već da mi je Njegova milost dovoljna.

Shvatio sam da će On djelovati kroz mene ako Mu dopustim, da moje rane i nesavršenosti nisu prepreka za službu koju mi je namijenio, dokle god Mu dopustim da me vodi.

Spoznao sam i da ne moram čekati da bih postao savršen, ali da moram početi raditi ovakav kakav jesam i da će mi Božja milost biti dovoljna.

Što biste savjetovali našim slušateljima na putu kršćanskog života?

Da se ne boje Božjih iznenađenja, da se ne boje tražiti i vršiti Božju volju u svome životu. Da se ne boje tišine, premda često bude bolna. Da uvedu naviku svakodnevne misaone molitve, da svaki dan uzmu vremena za osobni razgovor s Bogom, ne naučenim molitvama, već baš kao s prijateljem, kao s onim za koga znamo da nas voli.

Emisiju u cijelosti poslušajte ovdje: