Ukoliko shvatimo kako misija ili poslanje Crkve ima svoje ishodište u trojstvenoj dogmi, utoliko je jasnije da je ono Božji dar čitavoj Crkvi. Sva je Crkva po svojoj naravi misijska. Ona postoji kako bi bila u poslanju i živi zahvaljujući tom svome poslanju. U trenutku kad Crkva prestane naviještati i prenositi Božju riječ, doći će u pitanje njezina egzistencija, donosi mrežna stranica Svjetlo riječi.

Misionari – „mistici otvorenih očiju“

Misija ili poslanje Crkve ima svoje ishodište u trojstvenoj dogmi.

U Crkvi, koja svoje poslanje shvaća kao dar, karizmu i milost, postoje ‚posebni‘ ljudi koje Bog izabire i daje im milost na milost pozivajući ih u svoju misiju i to onu specifičnu koju Crkva po Božjem nalogu vrši u svako vrijeme. Mislimo na poslanje ad gentes, odnosno onima koji još nisu čuli ili prihvatili Radosnu vijest.

Misije su karizma.

Promatrajući misijski poziv svećenika, redovnika, redovnica i laika, vidljivo je kako misijski poziv, kao što bi trebao i svaki drugi, izvana i iznutra oblikuje egzistenciju misionara. U tome se najbolje vidi kako su misije karizma, milost ili dar koji aktivno i dinamično djeluje u životu onoga tko se istinski i bez pridržaja odazove tom pozivu. Otvoreni tome daru, misionari postaju neustrašivi navjestitelji Boga u najudaljenijim krajevima svijeta, doživljavaju ne samo izvanjsku nego unutarnju, duhovnu preobrazbu.

Misijskim pozivom Bog se služi ne samo da bi oblikovao i usmjerio život onih koji još ne vjeruju u Krista nego i život onih koje šalje u misijska područja. Misije se tako otkrivaju kao sredstvo ostvarenja vlastitoga poziva.

Otvoreni tome daru, misionari postaju neustrašivi navjestitelji Boga u najudaljenijim krajevima svijeta.

Karizma misijskoga poziva je znak misionarove dotaknutosti Bogom do te mjere da je spreman sve ostaviti i izgubiti svoj život poradi Krista kako bi ga ponovno zadobio (usp. Mt 10,39). Ovo krajnje siromaštvo, odnosno radikalna svijest apsolutne ovisnosti o Bogu iznimno dobro pokazuje svu dramu misionarove egzistencije, ali i neku njegovu čudesnu radost usred neizvjesnosti zbilje.

Koliko se god u svojoj dubini pripremali za misije i osluškivali Božji poziv, misionari uvijek ostaju iznenađeni pogođenošću Božjom milosti. Koliko god bili spremni i odlučni u svome pozivu, misijski poziv je misionarima uvijek ono njihovo: „o Bože zar si pozvao mene … Tvoje usne moje rekoše ime … svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti“.

Misionari su se poput mistika dali probosti strelicom Božje milosti. Oni su zapravo pravi „mistici otvorenih očiju“.

Misijsku djelatnost misionara ne smijemo čitati samo iz perspektive korisnosti za druge, tj. kako Crkva s njima i po njima pronosi Radosnu vijest spasenja i kako su oni živi znak Kristove prisutnosti te kako samo drugi imaju duhovnu i drugu korist od njih.

Misijsko poslanje i život misionara zgodno je motriti i iz perspektive duhovnoga prema dobru samim misionarima. Njima su misije, kao što je svakome od nas naš poziv, konkretno sredstvo, mjesto, vrijeme i prilika za ostvarenje vlastita sebedarja.

One su konkretna prilika za prisličnjavanje Kristu misionaru.

Dok su misije Božji dar ljudima potrebitima Božje blizine i ljubavi, u isto su vrijeme i dar misionarima. Taj je dar prihvaćen u slobodnoj ljubavi, zanosu, revnosti i radikalnom nasljedovanju Krista misionara koji nije imao gdje glavu nasloniti (usp. Mt 8,20).  U tom smislu na misionare gledamo kao na uzore čiji bi primjer trebalo slijediti.

Poneko od vjernika osjeća kako ima misijski poziv, ali ga zbog raznih okolnosti ne može ostvariti.

Primjer svete Terezije iz Lisieuxa, koju Crkva slavi kao zaštitnicu misija iako nikada nije kročila izvan samostana, pokazuje nam na koji način bismo mogli utkati svoj život u poslanje misionara. Iako nikada nije izišla iz samostana, njezina gorljiva želja, molitva, post, trpljenje i briga za misionare učinili su je zaštitnicom misija.

Eto primjera svima nama kako biti ‘misionari od kuće’, kako uz službu kojom se ostvarujemo u trostrukom odnosu: prema Bogu, sebi i drugima, pridodati dodatnu službu ‘neznanih misionara’.

Misije – dar Duha

Poslanje misionara nije jednostavno, ali je jedinstveno i sigurno je uvijek nošeno Božjom milošću i njegovom snagom.

Nijedan misionar ne ide u misije da bi mu bilo teško, nego unatoč tomu što je teško prihvaća misijski križ. Misije se tako otkrivaju kao stanje Krista misionara koje se nastavlja u poslanju Crkve, a koje se najistaknutije vidi zahvaljujući odvažnim i radikalnim Kristovim nasljedovateljima. Po njima se nastavlja Kristovo poslanje do nakraj zemlje.

Oni su ud Kristova tijela koji Božjom milošću dobacuje najdalje.

Prihvaćanje misijskoga križa ukazuje na to da misijski poziv ne možemo i ne smijemo promatrati kao svojevrsnu egzibiciju, kao neki izlet u daleku i nepoznatu zemlju u kojoj bi misionari bili ljudi koji bi trebali popravljati kuće i priređivati zabave i zdravice.

Teološki gledano, misijski se poziv smješta u kontekst karizmi koje Duh dijeli kako hoće (1 Kor 12,11).

Isus govori o slanju Duha Svetoga kojim će apostoli biti osnaženi i koji oživljuje univerzalnu Crkvu tako što joj daje preobilje karizmi ili darova. Jedna od tih karizmi je i karizma misijskoga poziva, jer imamo različite darove i službe po milosti (usp. Rim 12,6).

Karizmu misijskoga poziva mogli bismo vidjeti kao redoviti dar milosti kojim se izgrađuje Crkva. Dapače, ona obuhvaća u sebi mnoge druge darove koji su u službi Crkve koja je na putu: služenje, poučavanje, darežljivost, hrabrenje, prekoravanje, djela ljubavi, djela milosrđa i drugo.

Misionari su itekako nositelji svih ovih karizmi.

Poslanje ili misijska djelatnost Crkve započinje tek nakon što su apostoli primili silu odozgor. Kao apostole i druge tada, tako Duh Božji i danas osposobljava misionare za odlučnost, ustrajnost, hrabrost, strpljivost, otvoren duh i široko srce, velikodušnost i suradnju.

Duh udahnjuje misijsko zvanje u pojedinca i na taj način oživljuje egzistenciju Crkve. Zato je ono karizma, dar, milost. I to milost na milost, pogotovo kad se radi o svećeničkom i redovničkom misijskom pozivu.

Svako je duhovno zvanje posebno, ali je misijsko zvanje jedinstveno, jer ono na još radikalniji način pokazuje spremnost na snishodljivost misionara po uzoru na Krista (usp. Fil 2,7). Misijsko zvanje dovodi misionara u konkretnu i neizbježnu priliku „biti svima sve”, poput sv. Pavla, velikoga misionara (usp. 1 Kor 9,22).

Napisao Hrvoje Kalem.

Svako je duhovno zvanje posebno, ali je misijsko zvanje jedinstveno.