Povodom Misijske nedjelje razgovarali smo sa s. Ivanom Gelo, ravnateljicom Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj.
Ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj s. Ivana Gelo za slušatelje Hrvatskog katoličkog radija osvrnula se na poruku pape Lava XIV. za 100. Svjetski dan misija koja ima naslov ‘Jedan u Kristu, ujedinjeni u poslanju’ u kojem Papa potiče Crkvu da s radošću i žarom u Duhu Svetom nastavlja misionarski put.
Sestra Ivana istaknula je što nju oduševljava kod misionara, podijelivši iskustva s ovogodišnjeg Ljetnog susreta misionara:
„Sudjelovala sam na ovogodišnjem susretu koji se održao u Travniku u lipnju. Bilo je dosta misionara, 22 prisutnih na susretu, i svako je iznio u kratkim crtama stanje svoje misije.
Ono što me oduševilo jest sljedeće:
Kad iznose sve ono što prolaze i susreću poteškoće koje žive, nerazumijevanja, pa često i napade, s obzirom na situaciju u zemljama u kojima se nalaze, ipak je: činjenica da se uvijek vraćaju.
Foto: Papinska misijska djela/ s. Ivana Gelo
Pred tim stojim kao pred nekom tajnom jer to nijedan čovjek ne bi svjesno činio sam.
Koliko je razlika od malih stvari, jela, na primjer, da jedeš samo krumpir cijelo vrijeme ili jedeš samo grah, to izgleda ovako, kad se kaže: sitnica, ali nisu to male stvari, pa da se čovjek prilagodi, a kamoli još one veće i to me oduševilo.
Dakle, uz sve to što su prepričali i dalje se vraćaju, znači da je nešto veće ono što ih nosi.
Na službu nacionalne ravnateljice s. Ivana je došla s misijskim iskustvom djelovanja u Ruandi, podijelila je s nama kako odlazak u misije mijenja pogled na svijet.
„Držim da je razlika: otići u misije ili doista otići i ostati i biti trajno u misijama. Kaže jedna naša sestra: Kad avion se digne i odlijepi s tla tvoje zemlje i znaš da ideš negdje i da ćeš tamo ostati, to nije jednostavno i to je zbilja snagom Duha Svetoga.
Foto: Papinska misijska djela/ s. Ivana Gelo
Zato su misionarska zvanja posebno svjedočanstvo za Crkvu.
Što se mene osobno tiče, počela sam ići kod svojih sestara u Ruandu baš iz razloga formacije sestara, a ja sam završila teologiju i zvali su me s tim razlogom, prvenstveno tako da sam imala susret formacije za svoje sestre, a onda je otuda se rodila još jedna suradnja.
Svećenik koji je dolazio redovno kod nas slaviti misu, zapravo je i rektor katoličkog sveučilišta Ruande i s obzirom da imaju manjak što se tiče docenata i profesora nastala je suradnja i tako su me zamolili.
Od 2002. idem svake godine.
Kad dotakneš to tlo, to te doista mijenja mijenja na način što uvelike proširuje srce, širi horizonte, i mentalne, jer je to kao da susretneš paralelni svijet, ja to zovem kao putovanje u vremenu. Ne znam drukčije ni opisati.
Kao da si došao negdje i vratio se u vrijeme, i sad si tu, ali to te mijenja, mijenja tvoj pristup životu, pogledu na na stvarnost i realnost, pogledu na život na vrijeme, na zajedništvo.
Podsjeća na ono što je bitno u životu: da se vidi da možemo bez puno toga, a da zadržimo ono najbitnije, a to su odnosi.
To je odnos sa Bogom kao izvorom života i to je odnos s ljudima. To je ono od čega zapravo živimo i to je ono što ispunja jedan ljudski život.
Foto: Papinska misijska djela/ s. Ivana Gelo
Cijeli razgovor sa s. Ivanom Gelo poslušajte na platformi HKR+: