O iskupljenju možemo govoriti na dva načina: objektivno i subjektivno. Objektivno, naše je otkupljenje samo Kristovo djelo. Samo je Isus, Bogočovjek, mogao prinijeti besprijekornu žrtvu poslušne ljubavi Ocu i okajati naše grijehe. Subjektivno otkupljenje – ili kako se Kristovo otkupiteljsko djelo primjenjuje na pojedinačne duše – djelo je i Krista i Crkve. Zvuči teško za povjerovati, ali to je doslovno evanđeoska istina. Isus je nama, svojoj Crkvi, povjerio naviještanje evanđelja: “Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje . . . Tko povjeruje i pokrsti se, bit će spašen; a tko ne vjeruje, osudit će se” (Mk 16,15-16); “Žetva je velika, a radnika malo; Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,37-38).

Ova je istina natjerala Pavla da uzvikne: “Kako će dakle zazivati onoga, u koga ne vjeruju?” (Rimljanima 10,14). Isus ostvaruje subjektivno djelo otkupljenja kroz apostolski rad svoje Crkve. U Njegovoj smo ruci oruđe spasenja za druge (1 Kor 7,13-16; 1 Pt 3,1-2; 2 Kor 5,20; 1 Tm 4,16;). Možda je još teže povjerovati u istinu da se Isus koristi našim patnjama da to postigne. To je nadnaravna stvarnost poznata kao otkupiteljska patnja, piše Catholic Exchange.

Poput Šimuna Cirenca, ponekad možemo osjećati prisilu u služenju, ali prisjetimo se da je Gospodin iskoristio Šimunovo nošenje križa kako bi obratio njega – a zauzvrat i Šimunovu djecu.

Od početka svoga majčinstva Marija je shvatila da će Isusova muka biti i njezina. Kad je Isusu bilo samo četrdeset dana, čula je Šimunovo proročanstvo da će Isus biti znak osporavan– a njezina vlastita duša probodena mačem – kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca (Luka 2,34-35). Patnja je došla na nju i Isusa dovoljno brzo kada su pobjegli spašavajući svoje živote u Egipat (Mt 2,13-15). Sveto pismo kaže da se Isus “učio poslušnosti po onome što je pretrpio” (Heb 5,8); a isto se mora reći i za Mariju. Gledala je u njega dok je visio na križu nudeći se Ocu u tijelu i krvi koje je primio od nje. Ponovno je njezino srce moralo ponuditi svoj “Fiat” Božjoj volji (Lk 1,28). Probodenje Kristova srca bilo je probadanje Marijina; Njegova smrt, njezina smrt.

Patiti radi Krista također je trpjeti radi Njegovog Tijela.

Pogledajte Pavlov izvještaj o njegovom “trnu u tijelu”. Iako Pavao ne navodi poteškoće, brojni komentatori sugeriraju kroničnu tjelesnu bolest. Pavao ga je okarakterizirao kao “anđela Sotoninog, da me udara da se ne uzoholim.” (2. Korinćanima 12). Pavao je molio Gospodina da ukloni trn – ne jednom, nego tri puta. Gospodin mu reče: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga usavršuje u slabosti.” Nakon ovog otkrivenja Pavao je mogao reći: “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.” (2 Kor 12,9-10). Patnja ima različite uzroke – Božju očinsku stegu, progonstvo zbog Krista, život u palom svijetu. Sveti Pavao je iskusio patnju poradi Krista: bio je premlaćivan šipkama, zatvoren, u brodolomu, izložen dugotrajnoj gladi, kamenovan, bičevan i na kraju obezglavljen (2 Kor 11,23-27; Gal 4,13; 2 Tim 4,10). –16). Kako je napisao Korinćanima, “Kristove muke prelijevaju se na nas” (2 Kor 1,5); i kao što je rekao učenicima iz Azije, “kroz mnoge nevolje moramo ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22).

Kada ujedinimo svoje patnje s Kristovim, naše kušnje i nevolje postaju otkupiteljske.

Kroz sve ovo Duh Sveti je poučio Pavla ulogu koju je njegova patnja igrala, ne u objektivnom otkupljenju koje je postigao Krist, već u subjektivnom otkupljenju Kristove milosti koja se primjenjuje na pojedinačne duše. Pavao je napisao Kološanima: “Sada se radujem u svojim patnjama poradi vas i u svome tijelu dopunjujem ono što nedostaje Kristovim mukama poradi njegova tijela, to jest Crkve” (Kol 1,24). Patiti radi Krista također je trpjeti radi Njegovog Tijela.

Kao što se Isus zaodjenuo u Marijino tijelo i krv i ponudio se za otkupljenje svijeta, tako se sada oblači u naše tijelo i krv i nudi naše patnje Ocu.

Krist i njegov križ posvećuju i daju nadnaravnu vrijednost našim prinosima (Mt 23,19; Heb 13,10.15–16). „Ako je Kristova poslušnost dok je trpio muku zaslužila naše otkupljenje, onda njegova patnja u nama – pouzdano predanje Ocu koje on proizvodi u našim dušama – može zaslužiti primjenu otkupiteljskih milosti na našu braću i sestre. Otkupitelj čini patnje svojih udova otkupiteljskim. Kao što se Isus zaodjenuo u Marijino tijelo i krv i ponudio se za otkupljenje svijeta, tako se sada oblači u naše tijelo i krv i nudi naše patnje Ocu. A kada ujedinimo svoje patnje s Kristovim, naše kušnje i nevolje postaju otkupiteljske; jer Bog odgovara na našu rezignaciju Njegovoj volji obilnim izljevom milosti – toliko obilnom da se “prelijeva” iz naših duša u duše naše braće i sestara. Kao i s Marijom, Gospodin želi iskoristiti našu vjernost usred trpljenja, kako bi se “namisli mnogih srdaca” – naših obitelji i prijatelja – “otkrile” (Lk 2,35), i oni bili privučeni Onome koji je za njih razapet.