Sveti je Otac rekao da Crkva hodi u ovoj zemaljskoj povijesti, ali uvijek usmjerena prema konačnom cilju u nebeskoj domovini. Riječ je o bitnoj dimenziji koju često zanemarujemo ili umanjujemo, jer smo previše usredotočeni na ono što je neposredno vidljivo i na konkretnije dinamike života kršćanske zajednice, izvijestio je Vatican News.

„Crkva živi u povijesti u službi dolaska Kraljevstva Božjega u svijetu. Ona svima i uvijek naviješta riječi toga obećanja, prima njegov zalog u slavljenju sakramenata, osobito euharistije, ostvaruje i doživljava njegovu logiku u odnosima ljubavi i služenja. Ona, nadalje, zna da je mjesto i sredstvo gdje se sjedinjenje s Kristom ostvaruje «još tješnje» (LG, 48), priznajući istodobno da spasenje može biti darovano od Boga u Duhu Svetom i izvan njezinih vidljivih granica.“

Crkva: Čuvarica nade

U tom smislu, Konstitucija iznosi važnu tvrdnju: da je Crkva opći sakrament spasenja, to jest znak i sredstvo one punine života i mira koju je Bog obećao. To znači da se ona ne poistovjećuje savršeno s Kraljevstvom Božjim, nego je njegova klica i početak, jer će dovršenje biti darovano čovječanstvu i kozmosu tek na kraju. Zato Crkva ostvaruje svoje poslanje između već početka Kraljevstva Božjega u Isusu i još ne obećanog i iščekivanog dovršenja“– istaknuo je rimski biskup te dodao:

Čuvarica nade koja osvjetljava put, Crkva je također zadužena poslanjem izgovarati jasne riječi kako bi odbacila sve što ponižava život i sprječava njegov razvoj te zauzeti se za siromašne, iskorištavane, žrtve nasilja i rata i sve koji trpe, u tijelu i u duhu.

Papa Lav XIV. / Foto: Vatican Media

Sveti je Otac dodao da je – kao znak i sakrament Kraljevstva – Crkva na zemlji Božji hodočasnički narod koji, upravo polazeći od konačnog obećanja, čita i iz Evanđelja tumači dinamiku povijesti, osuđuje zlo u svim njegovim oblicima i navješćuje, riječima i djelima, spasenje koje Krist želi ostvariti za cijelo čovječanstvo.

Vječno vs. prolazno

„U toj perspektivi, Crkva je pozvana ponizno prepoznati ljudsku krhkost i prolaznost vlastitih institucija koje, iako su u službi Kraljevstva Božjega, nose prolazni lik ovoga svijeta. Nijedna crkvena institucija ne može biti apsolutizirana; štoviše, budući da žive u povijesti i vremenu, pozvane su na trajno obraćenje, na obnovu oblika i reformu struktura, na stalno obnavljanje odnosa, kako bi doista mogle odgovarati svojem poslanju.“

Dodao i da „Lumen gentium“ podsjeća da svi kršćani tvore jednu Crkvu, da postoji zajedništvo i sudioništvo u duhovnim dobrima utemeljeno na sjedinjenju s Kristom svih vjernika, ono zajedništvo svetih koje se osobito doživljava u liturgiji.

„Moleći za pokojne i slijedeći tragove onih koji su već živjeli kao Isusovi učenici, i mi smo ohrabreni na putu i produbljujemo klanjanje Bogu: obilježeni jednim Duhom i sjedinjeni u jednoj liturgiji, zajedno s onima koji su nas pretekli u vjeri, hvalimo i slavimo Presveto Trojstvo“, zaključio je Sveti Otac.