Upravo se ovog potonjeg događaja spominje Crkva na Cvjetnicu te se „zato u svim crkvama vrši spomen toga Gospodnjeg ulaska, prije glavne mise ophodom ili svečanim ulazom, a prije drugih misa običnim ulazom. Svečani ulaz, ali ne ophod, može se ponoviti i prije koje druge mise koja se obično slavi s velikim sudjelovanjem naroda“ (Rimski misal, str. 164).

Tako i specifičnost ovoga liturgijskog slavlja nalazimo u dva obredna trenutka: u načinu spomena Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem te u Službi riječi, donosi Zagrebačka nadbiskupija.

Tri oblika spomena Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem

Ophod je prvi, ali i temeljni način, na koji se okupljeni vjernici, držeći grančice, mogu spomenuti Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem te ovaj dio slavlja Cvjetnice promatramo kroz četiri glavna dijela: okupljanje zajednice u manjoj crkvi ili na kojem drugom zgodnom mjestu izvan crkve, blagoslov grančica, navještaj evanđelja o ulasku Gospodnjem u Jeruzalem te ophod prema crkvi gdje se nastavlja misno slavlje zbornom molitvom.

Što se tiče drugog oblika spomena, „Gospodnji ulazak se slavi u crkvi svečanim ulazom prije glavne mise“. Vjernici se, držeći grančice, okupe ili pred vratim crkve ili u samoj crkvi, a svećenik i poslužnici pristupaju onom mjestu od kuda većina vjernika može pratiti obred koji je opisan u prethodnom odlomku.

Gdje pak nije moguće imati ophod ili svečani ulaz, spomen Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem vrši se običnim ulazom.

Služba riječi

Kako je i običaj, nakon Zborne molitve u kojoj se moli da slijedimo uzor Gospodinova poniženja, da s njime zajedno trpimo i tako postignemo slavu uskrsnuća, slijedi Služba riječi u kojoj središnje mjesto zauzima navještaj Muke:

Kod čitanja povijesti Gospodnje muke nema svijeća ni kađenja, ne pozdravlja se niti se znamenuje knjiga. Čita je đakon ili, ako njega nema, sam svećenik. Mogu je čitati i čitači laici, no riječi Kristove, ako je moguće, neka budu pridržane svećeniku. Đakoni, a ne drugi, prije pjevanja muke traže blagoslov od svećenika kao i inače prije Evanđelja.

A dok pažljivo slušamo povijest Gospodnje muke do izražaja dolaze četiri bitna trenutka koja će kasnije Crkva sažeti i moliti u predviđenom Predslovlju Cvjetnice čime se zapravo izriče i srž ovog liturgijskog slavlja:

On je dragovoljno trpio nevin za grešnike,
nedužan u brojen u zločince.
Njegova je smrt uništila naša zlodjela,
a njegovo uskrsnuće donijelo nam opravda nje.

Povijest Cvjetnice

Kako bi se moglo što radosnije i plodonosnije sudjelovati u ovom liturgijskom slavlju dobro se upoznati i s povijesnim razvojem slavlja Nedjelje Muke Gospodnje. U tome ćemo se, u ovom djelu rada, usredotočiti na studiju Maria Righettija.

Izvorno ime ove nedjelje, kako smo već i ranije napisali, u rimskoj tradiciji bilo je de passione Domini – Nedjelja Muke Gospodnje. Taj naslov nalazio se već i kod zapadnih crkvenih otaca (4. i 5. st.), ali i u ponekoj liturgijskoj knjizi. Kasnije se ovom imenu dodalo i ono koje je već bilo prisutno u Crkvama na Istoku – Dominica palmarum – Nedjelja palmi. Taj naslov preuzima i Gelazijev sakramentar koji konačno i utječe na ovu izvornu promjenu imena ove nedjelje. To je pak osobito još jače došlo do izražaja kada se naglasak s Gospodnje muke počinje stavljati na prvi dio slavlja ovoga dana, blagoslov grančica.

Tek će postsaborskom reformom Drugoga vatikanskog sabora, ovom danu biti vraćen njegov izvorni naslov.

Današnja liturgija, kako smo prethodno vidjeli, sastavljena je od dva međusobno odvojena obreda, ali koji su međusobno povezani ophodom (procesijom). Tako, u svojoj biti, izriču dva velika djela vazmenog otajstva: Kristovu muku i mesijansko uzvišenje.

Blagoslov i procesija

Kao što je slučaj s većinom obreda Velikoga tjedna, tako i ovaj uvodni obred Cvjetnice svoj izvor nalazi u liturgiji Crkve 4. stoljeća u Jeruzalemu. Naime, kako nam je u pisanoj baštini ostavila hodočasnica Egeria, vjernici bi se oko 13 sati okupili na Maslinskom brdu, a obred bi započeo pjevanjem himana i antifona između kojih bi se čitala Božja riječ i molile pripadajuće molitve. Oko 17 sati čitalo bi se evanđelje o Gospodnjem ulasku u Jeruzalem te bi  se vjernici u procesiji, mašući palminim granama i pjevajući Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, spuštali prema gradu do crkve Uskrsnuća gdje bi se slavlje zaključilo Službom svjetla.

Iako tada liturgija u Jeruzalemu nije u sebi sadržavala blagoslov palmi, prve tragove blagoslova grančica u liturgiji Crkve na Zapadu pronalazimo tek oko 10. stoljeća u Rimsko-germanskom pontifikalu koji uz predviđenu procesiju, donosi i više molitava za blagoslov grančica, ali i temelje za oblikovanje ovog dijela slavlja na Cvjetnicu.

Što se tiče liturgije u Rimu, grančice bi blagoslovio kardinal, a krajem 13. stoljeća blagoslivlja ih papa. Procesija s grančicama započela bi u bazilici Svete Marije Velike, a završila bi u bazilici sv. Ivana Lateranskog. I dok se u Rimu u ovoj procesiji kao simbol Krista nosio evanđelistar prekriven purpurnim platnom, na području današnje Engleske u procesiji bi se nosio križ koji je bio podignut na groblju, a na području današnje Njemačke u procesiji se nosila drvena statua magarca (Palmesel) sa Spasiteljem na njemu.

U Rimskom misalu iz 1962. ovaj prvi dio obreda nazvan je De solemni palmarum processione in honorem Christi Regis – Svečana procesija s palmama u čast Krista Kralja, a započeo bi blagoslovom i podjelom grančica. Zatim bi se čitao navještaj evanđelja o Gospodnjem ulasku u Jeruzalem i slijedila bi procesija prema crkvi.

Misa

Kako je i danas, tako je i u povijesti ova Misa u središtu imala razmatranja Gospodinove muke u koju je uveo Psalam 21 dok je Poslanica (Fil 2,9) podsjećala na herojsko poniženje Krista koji je bio poslušan sve do smrti, smrti na križu što je bilo i dodatno stavljeno u središte navještajem Muke po Mateju. Ovaj raspored čitanja zadržan je i u izdanju Rimskog misala 1962. godine, a postsaborskom reformom dodano je čitanje iz Knjige proroka Izaije (50, 4-7 – Treća pjesma o Sluzi Gospodnjem), Psalam i poslanica ostali su isti, a navještaj Muke raspoređen je po nedjeljnim ciklusima čitanja.

Tako se u godini A čita Muka po Mateju, u godini B po Marku, a u godini C po Luki.

Običaj je da se Muka čita ili pjeva po ulogama, a taj običaj u Crkvi je prisutan još negdje od 11. stoljeća, a uveden je kako bi čitanje Muke bilo dramatičnije i jasnije. Tako ćemo i u izdanju Misala iz 1962. naći i tri skraćenice koje su pomagale pjevačima u pjevanju Muke: T (tacite, trahe), C (cito, celeriter) i S (sursum).