Ne slušajte svijet. Slušajte Božju Riječ. Slušajte Crkvu. Slušajte svoju savjest. Svoje izbore učinite kako biste ugodili Gospodinu.
Za većinu nas Nebo je prilično apstraktan pojam. To je neka vrsta nejasne stvarnosti. Često se u životu radujemo događajima — diplomama, doktoratima, vjenčanjima i tako dalje. Ali kada je naše iščekivanje preveliko, kada se to ostvari, kao da se nešto od toga izgubi. Zato, vjerujem, ne volimo govoriti o Nebu. Toliko se bojimo da neće biti ništa slično onome što očekujemo, pa počinjemo sumnjati, piše Catholic Exchange.
Kakav je raj nije moguće zamisliti ni u našoj najluđoj maštariji. Na zemlji, vi i ja želimo sreću. Ali život je često gorak, čak i kad prolazimo kroz mirna razdoblja. To je zato što, čim imamo nešto što nas čini sretnima, bojimo se da ćemo to izgubiti.
Sreća, ovdje na zemlji, uvijek je gorko-slatka.
Toliko se vežemo za tu sreću da postajemo oštećeni kada je izgubimo. To je zato što je sreća oaza u pustinji. Kada smo u toj oazi, ne želimo ići nigdje drugdje. A kad odemo, ne želimo razmišljati o pustinji svuda okolo, pa se pravimo da je nema. I onda, ako nam netko priča o Nebu, daleko u nevidljivoj daljini, mi to ne želimo čuti. Živimo u doba kada se zavaravamo o tome gdje se nalazi prava sreća.
I tako, iako bismo mogli nazreti taj vječni život, nismo spremni za njega. Ne znamo što to znači. Želimo stići tamo odmah ili u žurbi, ali ne možemo, pa se pretvaramo da je ono što imamo ovdje i sada sve što postoji. Ali da je ono što sada imamo sve što postoji, ne bismo se nimalo razlikovali od psa, jer ono što sada ima zapravo je sve što ima.
Kad Bog oprašta, oprašta i zaboravlja.
Za većinu nas je, dakle, teško zadržati Nebo u svom umu – osobito za one među nama, poput mene, koji nemaju baš kreativne umove. Više volimo stvari koje možemo vidjeti. Mislimo: “Nemoj mi govoriti što će biti. Daj mi to već sada!”
Zašto se bojimo smrti i osude?
Razmislimo o pitanju “Zašto se bojimo smrti?”
Prvo, većina nas se boji osude. Samo nismo sigurni je li nam doista žao zbog naših grijeha – ili čak sjećamo li ih se. To je zato što nismo u potpunosti shvatili prekrasnu istinu Božje očinske ljubavi, utjehe i oprosta. A kad Bog oprašta, oprašta i zaboravlja.
A ipak se tako često bojimo Boga i Njegovog Kraljevstva. Zašto se bojimo Oca koji je tako velikodušan i pun ljubavi?
Vjera prvih kršćana bila je toliko stvarna da su se svi pouzdano oslanjali na Božju moć da ih drži, kad su bili stavljeni u arenu da se suoče s lavovima, kad su Petar i Andrija bili razapeti, kad je Bartolomej bio živ odran. Kad je sveti Stjepan bio kamenovan do smrti, vidio je kako se nebo otvara i vidio je Isusa s desne Ocu. I dok su ga napadali, lice mu je zasjalo poput anđela i rekao je: “Primi moj duh. . . . Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh” (Dj 7,59-60).
Možete li zamisliti da ste danas u mjestu ili obitelji gdje se svi članovi stvarno i istinski vole? Ako tako živite, onda već ovdje na zemlji živite u raju.
Znate li što je Gospodin rekao s. Luciji iz Fatime? Rekao je: “Žrtva koju svatko može podnijeti je da vrši svoju dužnost i poštuje moj zakon. To je oblik pokore koju sada zahtijevam.” Da u životu budemo vjerni prionuti uz Boga; biti vjerni Njegovom pravilu, Njegovom zakonu i Njegovoj Crkvi: to znači biti svet.
Ljubav u životu i smrti
Mi, kao kršćani, moramo s velikim entuzijazmom i čuđenjem govoriti o Kraljevstvu koje dolazi. Kraljevstvo je nebesko, naposljetku, u vama; oko tebe je; to je iznad tebe. “Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina Čovječjega koji je na nebu.” (Ivan 3,13) Zato je tako važno razmišljati o nebu: upravo ovdje počinjemo naše nebo, naše čistilište ili naš pakao. Ne prelazimo samo iz jednog stanja u drugo.
U današnjoj kulturi mnogo se govori o ljubavi. Pitam se, međutim, koliko zapravo volimo. Bi li svijet bio u takvom stanju da svi volimo svakoga?
Jedan od razloga zašto nam je Nebo tako teško razumjeti je to što će nas u Nebu svi voljeti u potpunoj nesebičnosti. Možete li zamisliti da ste danas u mjestu ili obitelji gdje se svi članovi stvarno i istinski vole? Ako to učinite, onda ovdje živite u raju.
Kad bismo svi voljeli svakoga na ljudskoj i božanskoj razini, ne bismo imali sav terorizam, predrasude, sebičnost, pljačke, ubojstva ili bilo što drugo loše što možete smisliti. Ne bismo se bojali. Ne bi bilo laganja i varanja, preljuba, požude. Mogli biste mi sada reći: “Ali to je nemoguće!” Ne! Nije nemoguće. Isus je to omogućio. Ti i ja smo ti koji to činimo nemogućim.
Možda se pitamo: “Što ćemo raditi u Kraljevstvu Božjem?” Prvo, jednostavno ćemo biti voljeni od svih! U Kraljevstvu više neće biti samoće. Moći ćemo gledati Oca licem u lice. Ne možemo ni zamisliti takvu radost.
Što ćemo znati (a nećemo znati)
Nitko na svijetu ne zna kako je to ne imati strahove. Svatko ih ima. Zapravo, danas mislim da u našem društvu ima više straha nego u bilo kojem drugom vremenu. Bojimo se svega i svakoga. Ali na nebu će taj okov biti strgnut i umjesto da osjećamo strah i sumnju — uključujući sve sumnje koje smo imali o tome postoji li Bog, zašto postoji Bog, zašto radi to što radi — vidjet ćemo Ga licem u lice.
Nikada više nećemo biti obeshrabreni i umorni. To će biti sjajno – nikad se ne osjećati umorno, nikada se psihički iscrpiti. Nikada neće postojati misterija koju ne možemo razumjeti. Kako postoje tri osobe u jednom Bogu? I kako je Bog stvorio sve ovo? Na ta naizgled nemoguća pitanja bit će odgovoreno. I nikada se više nećemo morati brinuti za svoje spasenje.
Saznat ćemo zašto se sve u našim životima odvijalo baš tako. Kad bi bilo moguće žaliti se u Kraljevstvu, bilo bi nam jako žao što smo dovodili u pitanje Božju providnost i milosrđe i volju. Saznat ćemo zašto su se sve te boli i tragedije dogodile u našem životu. Postat će tako jasno da ćemo pogledati u Boga i reći: “Hvala Ti, Gospodine, za svaki put kad si mi rekao ne.”
Vječna slava
Toliko je razočarenja u životu. Razočarali su nas ljudi, sami sebe ponekad, društvo, vlade. Ali ne bojte se: Nebo vas nikada neće razočarati. Kad dođemo u nebo, shvatit ćemo da je, unatoč našim slabostima, u našem svakodnevnom životu bilo Božje slave i prisutnosti. Unatoč svoj našoj boli i nesavršenostima, u Kraljevstvu ćemo shvatiti da su sve naše slabosti nekako vezane za naše putovanje kući.
Evo nečega što je vrlo važno da shvatimo: ti i ja više nismo Božji sluge. Isus je rekao: “Neću vas više zvati slugama. . . . Zovem vas prijateljima” (Ivan 15,15).
U prvim danima kršćanstva, dok su kršćani živjeli svoje živote na putu kući, svojom su čistoćom dokazivali dobrotu svoje vjere. Čistoća je naše poznavanje Boga, naše strpljenje, naša ljubaznost, naš duh svetosti i naša želja za dobrim. Zato je jako važno da sada donesemo prave odluke. Ne slušajte svijet. Slušajte Riječ. Slušajte Crkvu. Slušajte svoju savjest. Svoje izbore učinite kako biste ugodili Gospodinu.
Gledajmo u Gospodara i sebe bez straha. Bog nas poznaje i voli nas takve kakvi jesmo. Više od toga: On nam daje milost da se preobrazimo. To je najvažnija stvar u životu. Ne postajemo odjednom savršen svetac koji nikada ne gubi živce ili nikada ne popušta u iskušenju ili nikada ne griješi. To je mumija; to nije ljudsko biće.
Isus je pokazao svaku vrstu emocija: plakao je, uzdahnuo je, ponekad je čak bio i ljut. Nije mogao prijeći preko nevjerice svojih apostola. Bio je povrijeđen kad mu ljudi nisu dali poljubac kad je ušao u kuću. Dakle, sve što je Isus učinio, činimo i ti i ja. Trebamo to željeti činiti poput njega. Tako donosimo nebo na zemlju – i tako se pripremamo za Kraljevstvo koje dolazi.