Don Ivo Đanović rođen je u Visočanima u župi Smokovljani, 5. prosinca 1937. godine od oca Stijepa i majke Ane r. Prlender. U Smokovljanima je završio osnovnu školu, zatim Biskupijsku klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, odslužio vojni rok i nakon toga započeo život bogoslova na Bogosloviji u Zagrebu. Ispričao nam je kako došlo do toga da on s kolegama zvonjavom zvona objavi kardinalovu smrt.

“Njegova Eminencija je preminula.”

Tog 10. veljače 1960. godine don Ivo Đanović bio je u uobičajenoj šetnji sa kolegama bogoslovima i sa trojicom kolega u povratku prvi je ušao u zgradu Bogoslovije. Na ulazu dočekao ih je duhovnik Josip Salac sa tužnim izrazom lica i kroz suze im obznanio da je njegova Eminencija preminula. Iako su kao bogoslovi mjesecima kad god bi se kardinalovo zdrastveno stanje pogoršalo organizirali uru klanjanja za njegovo ozdravljenje nisu imali puno vremena za žalovanje jer su dobili važan zadatak, obznaniti Zagrebu i cijelom hrvatskom narodu da se kardinal Stepinac premjestio u Kraljevstvo nebesko.

Evo sveca mučenika.

Smrt nadbiskupa Stepinca trebalo je najaviti najvećim zvonom katedrale u čemu su don Ivi pomogla još trojica kolega bogoslova iz Dubrovačke biskupije i Splitske nadbiskupije. Uz njega su na tom zadatku bili pokojni don Pero Butigan, don Jozo Njavro i svećenik Splitske nadbiskupije don Stanko Vrnoga. Oni su imali tu čast odnosno dužnost obznaniti domovini i svijetu da je najveći sin hrvatskoga naroda, kako kardinala Stepinca naziva don Ivo, prešao iz suzne doline u slavu rajsku.

Don Pero Butigan

Don Jozo Njavro

“Osjećao se ponos što smo imali tako velikog hrvatskog sina”

Govoreći o svojim osjećajima toga dana nakon saznanja o smrti kardinala don Ivo navodi kako je osjećao onu istinsku tugu te kako mu se bilo neopisivo teško rastati se od voljenog kardinala. Rekao je: “U tom trenutku osjećao sam se kako se osjećao cijeli hrvatski narod, kako se osjeća prilikom smrti voljene osobe, a kardinal Stepinac bio je ne samo voljena već najvoljenija osoba u Hrvatskoj.”

Iako je tuga bila velika don Ivo najviše ističe osjećaj ponosa što je Hrvatska imala takvog nadbiskupa i sina. Za njega je Crkva smrću kardinala Stepinca dobila sveca zagovornika na nebu što je hrvatski narod potvrdio kad su kardinalovi posmrtni ostaci prevezeni iz Krašića u Zagreb. Pun ponosa don Ivo govori da se tada prolomio krik “Evo sveca mučenika” koji se sa Kaptola mogao čuti do vrha Sljemena.

“Pokop će biti u Zagrebu”

Očekivalo se kako će kardinalov pokop biti u Krašiću te su kako navodi don Ivo u bogosloviji su već bili određeni i bogoslovi koji će ići na asistenciju i ispomoć, no nedugo nakon dogovora duhovnik ih je dočekao sa novim informacijama. Ispostavilo se da je bečki kardinal Franz König u telefonskom razgovoru biskupu Franji Šeperu rekao kako će sprovod ipak biti u Zagrebu. Poražavajuća je bila informacija da se u Beču prije saznalo da su komunističke vlasti dozvolile pokop u Zagrebu nego u Stepinčevoj domovini.

Kad je vijest da će posljednji ispraćaj nadbiskupa Stepinca biti u Zagrebu došla do hrvatskih biskupa munjevito se proširila i među vjernicima. Dva sata nakon što su posmrtni ostaci prevezeni u Zagreb trg ispred katedrale i sama katedrala bili su dupkom puni vjernicima.

Osjećao se ponos jer smo dobili sveca zaštitnika na nebu.

“Katedrala je bila ispunjena do zadnjeg mjesta na dan pokopa”

Don Ivo se prisjeća da je na pokopu bio među pjevačima koji su stajali na koru katedrale te svjedoči kako je katedrala bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Usporedio je da ni plodovi u šipku nisu tako zgusnuto postavljeni kao što su tada bili ljudi u zagrebačkoj katedrali. Neki su se čak popeli i na ispovjedaonice i gornji dio klupe samo kako bi mogli svjedočiti pokopu blaženoga kardinala Stepinca. Mnoštvo ljudi okupilo se kako bi ispratili velikog hrvatskog sina iako su komunističke vlasti taj dan zabranile dolazak u Zagreb iz ostalih gradova i mjesta.

Od toga dana don Ivo uvijek se moli blaženom Alojziju, a nakon kardinalove smrti nabavio je i njegov kip te ljude poticao na pobožnost prema njemu.