Puno sam razmišljala o svojem iskustvu ispovijedi prije nekoliko tjedana. Osjetila sam intenzivnu i neobjašnjivu potrebu da odem ispovjediti svoje grijehe kad sam se probudila te subote. Iako pokušavam ići otprilike svakih šest tjedana, ovo za mene nije bio rutinski posjet svećeniku. Trebala sam se rasteretiti brojnih lakih grijeha koje sam počinila otkad sam posljednji put pristupila ovom sakramentu.

Vjerojatno prvi put u 17 godina otkako sam se pridružila Crkvi, mogla sam vidjeti pravu prirodu ovih grijeha kao ogroman teret na mojim ramenima. Bili su poput magle koja mi je onemogućavala vidjeti put ispred sebe. Oni su bili prepreka u mom odnosu s Kristom. Znam da su ta zapažanja istinita jer sam se u trenutku kad sam napustila ispovjedaonicu osjećala kao da je zbačen ogroman teret. Moj duhovni vid je obnovljen i ponovno sam bila usredotočena na služenje Gospodinu, piše Integrated Catholic Life.

Svaki grijeh koji počinim mišlju, riječju ili djelom pretvara se u prtljagu koju nosim sa sobom.

Grijeh ima težinu. Svaki grijeh koji počinim mišlju, riječju ili djelom pretvara se u prtljagu koju nosim sa sobom. Kako se ta težina nakuplja, počinjem osjećati suhoću u svom molitvenom životu. Opravdavam se što ne čitam Bibliju i druge knjige o našoj katoličkoj vjeri. Moj entuzijazam za svjedočenjem vjere s drugima postaje prigušen pod teretom grijeha koje nosim. To negativno utječe na moj odnos s Kristom. Radost koju bih trebala osjećati ustupa mjesto mučnoj sumnji u sebe i krivnji – sve zbog grijeha. Ove loše navike koje se uvlače moji su znakovi upozorenja, ali obraćam li pažnju na ta upozorenja dovoljno brzo? Kako se izvući iz ovog negativnog obrasca?

Ketut Subiyanto/ Pexels

Zastani i razmisli sa mnom samo na minutu. Kad ste zadnji put bili na ispovijedi? Kako ste se osjećali u trenutku kada ste primili odrješenje od svojih grijeha i izvršili pokoru? Usporedite taj osjećaj sa svojim današnjim stanjem uma. Jeste li primijetili neke od znakova upozorenja koje sam spomenula u drugom odlomku? Svrha ovih pitanja nije izazvati osjećaj krivnje. Samo vas želim potaknuti da zastanete i razmislite malo, kao što sam ja nedavno, o tome kako nas nagomilani grijeh “izbacuje iz kolosijeka” i postavlja prepreke između nas i služenja Kristu.

Jedan od prekrasnih darova koje imamo kao katolici je sakrament pomirenja. Kad sam prvi put čitala o katolicizmu, odmah me privukao ovaj sakrament. Kroz Sveto pismo sam jasno shvatila da je Gospodin svojim učenicima dao moć da odriješe grijehe, a naši su svećenici Kristovi izaslanici i nasljednici prvih učenika. Ako pitate katoličkog obraćenika o tome kada je prvi put sudjelovao u ovom sakramentu, nemojte se iznenaditi koliko je duboko to iskustvo bilo za njih. Svojoj prvoj ispovijedi pristupila sam 40-godišnjakinja i iskustvo ispovijedanja desetljeća grijeha za mene je bilo i zastrašujuće i katarzično. Nikada neću zaboraviti koliko sam se bolje i oslobođeno osjećala kada sam odbacila teret koji sam nosila sve te godine.

Lako nam je jednostavno reći “Ići ću češće na ispovijed!” Svakako je poželjno da češće sudjelujemo u ovom sakramentu, ali želim sve nas potaknuti da pažljivo razmislimo o jednoj od ključnih pouka ovog razmišljanja: naši grijesi, ako se ne ispovjede, negativno će utjecati na naš odnos s Gospodinom i svakodnevno prakticiranje naše katoličke vjere. Još jedna važna lekcija je izbjegavanje destruktivnih obrazaca. Pomirenje, nakon čega slijedi razdoblje grijeha, Pomirenje, nakon čega slijedi razdoblje istih grijeha… je ludilo! Kako rasti na našem putu vjere i razbiti ovaj obrazac?

Molimo vas da razmotrite ove praktične radnje kako biste smanjili teret grijeha, prekinuli štetne rutine i učinili sakrament pomirenja plodonosnijim:

Molite se za pomoć i vodstvo

Nemojte ići sami. Molite našeg Gospodina za pomoć. Prepustite Mu svoje terete u molitvi. Borite se kroz “suhoću” u molitvi i nastavite Ga tražiti. Sluša i uvijek je spreman pomoći. Sve što On traži od nas je naše potpuno predanje Njegovoj volji. Samo nemojte od Njega tražiti da potvrdi odluke koje smo već donijeli.

Vježbajte aktivno razmišljanje

Odvojite nekoliko minuta svaki dan da pregledate naše postupke. Gdje smo griješili? Što je to uzrokovalo? Isusovački dnevni ispit je od velike pomoći, ali također nosim sa sobom primjerak Ispita savjesti da ga povremeno pregledam. Razmotrite ove smjernice svetog Padre Pija: “Svaki iskusni trgovac na ovom svijetu ne samo da tijekom dana prati je li izgubio ili dobio na svakoj prodaji. Navečer vodi knjigovodstvo za taj dan kako bi odredio što bi trebao raditi sutradan. Iz toga proizlazi da je prijeko potrebno napraviti rigorozan ispit savjesti, kratak, ali lucidan, svaku večer.”

Tražite uzorke i ponavljanja

Koje grijehe ponavljamo? Razmotrite s kim smo i okruženja u kojima se nalazimo kada činimo ove grijehe. Često se možemo izvući iz loših krugova izbjegavajući ljude i situacije koje potiču grijeh. Pokojni vlč. John A. Hardon, jednom je napisao: “Druga riječ za loše navike je ‘poroci’. Te se loše navike stječu ponavljanjem loših radnji. Možda imamo naviku govorenja neljubaznih riječi ili sebičnog ponašanja, za koju su možda trebale godine da smo je stekli. Na prirodnoj razini, trebale bi godine da se te loše navike pretvore u suprotne vrline. Ali uz milost sakramenta ispovijedi, možemo pobijediti te poroke u rekordnom vremenu, iznad svih ljudskih očekivanja.”

Spoznaj neprijatelja

Knez ovoga svijeta je đavao i on nam nikada neće prestati postavljati zamke, sijati sjeme sumnje, odvesti nas na krivi put i postavljati prepreke na našem putu. Naša najbolja obrana od njega je ostati što bliže Isusu u molitvi i kroz Euharistiju. Čisto srce, oslobođeno grijeha i očišćeno sakramentom pomirenja, vuče nas prema Gospodinu i drži neprijatelja podalje. Sveti Alfons Liguori jednom je rekao: “Đavao ne dovodi grešnike u pakao otvorenih očiju: on ih najprije zaslijepi zlobom njihovih vlastitih grijeha. Prije nego padnemo u grijeh, neprijatelj se trudi da nas zaslijepi, da ne vidimo zlo koje činimo i propast koju si navlačimo vrijeđajući Boga. Nakon što počinimo grijeh, on nas nastoji učiniti nijemima, kako bismo kroz sram mogli prikriti svoju krivnju u ispovijedi.”

Ispovijed je čin poštenja i hrabrosti – čin povjeravanja sebe, iznad grijeha, milosrđu Boga koji voli i oprašta.

Budite potpuno otvoreni i pošteni s našim ispovjednikom. Sve recite svećeniku! Ne možemo očekivati ​​da će nam biti oprošteno ako iskreno ne podijelimo ono što smo učinili ili propustili učiniti. Također, trebamo tražiti smjernice o izbjegavanju grijeha, a naši svećenici su tu da nam pomognu. Sveti Franjo Saleški to lijepo sažima riječima: “Idi svome ispovjedniku; otvori mu svoje srce; pokaži mu sve zakutke svoje duše; prihvatite savjet koji će vam dati s najvećom poniznošću i jednostavnošću. Jer Bog, koji ima neizmjernu ljubav prema poslušnosti, često čini korisnim savjete koje primamo od drugih, a posebno od onih koji su vodiči naših duša.”

Pouzdajte se u Božje milosrđe. Služimo milosrdnom Bogu punom ljubavi koji nam je uvijek spreman oprostiti. Moramo vjerovati i imati hrabrosti da naš Nebeski Otac želi samo ono što je najbolje za nas. Razmotrite riječi pape Ivana Pavla II., “Ispovijed je čin poštenja i hrabrosti – čin povjeravanja sebe, iznad grijeha, milosrđu Boga koji voli i oprašta.”

Postoji uobičajena izreka da je Crkva “bolnica za grešnike, a ne muzej za svece”. Svi griješimo i padamo. Imajmo na umu da su ti grijesi uteg oko našeg vrata, zamagljuju nam vid i zapreke su našem odnosu s Kristom. Češći odlazak na ispovijed velik je korak, ali razmislite o prilikama da se oslobodite tog tereta povećanom samosvijesti, drugačijim djelovanjem, dubljim razmišljanjem, snažnijim molitvenim životom i iskrenim pouzdanjem u Božje milosrđe.

Uz Božju pomoć, možemo prestati spoticati se na našem putu.