Evanđelje

Na Cvjetnicu katolici diljem svijeta, u svakoj naciji i vremenskoj zoni, javno, a ponekad i u tajnosti, pozorno stoje kako bi čuli najdužu evanđeosku pripovijest cijele liturgijske godine. Ova uzbudljiva epizoda ne treba tumačenje. Mladi i stari, muškarci i žene, obrazovani i neobrazovani, – svi smo uhvaćeni u priču i razumijemo je, piše Catholic Exchange.

Zašto je tako univerzalno dostupan? Odgovor mora biti jer je to uistinu ljudska drama, s vrstama likova, radnje, zapleta, emocija, obrata koje svi poznajemo. Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.

Zbog svoje duljine i gustoće detalja, opsežan komentar ovdje nije moguć (vidi Isus iz Nazareta: Veliki tjedan pape emeritusa Benedikta XVI. za uistinu veličanstveno ispitivanje svih Svetih spisa Muke). Ipak, mnogima od nas može se pomoći da ostanu pažljivi (trebamo pomoć jer smo, nažalost, poput apostola koji su drijemali dok je Isus patio u Getsemaniju) kako se čita na misi unaprijed razmišljajući o nekoliko najfascinantnijih tema priče: izoliranost, nevinost i ironija. (Pročitati Lk 22,14-23,56)

Izolacija

Iako je Isus gotovo uvijek bio okružen ljudima u raznim scenama muke, vidimo kako je postajao sve izoliraniji, možda najzapanjujuće čak i kada je sa svojim prijateljima. Na Posljednjoj večeri, premda je Isus rekao apostolima da “želi s njima jesti ovaj pashalni obrok prije nego muke”, bili su toliko usredotočeni na sebe da je “među njima izbila svađa oko toga koga od njih treba smatrati najvećim.”

Kako su daleko od Njega bili u svojim srcima i mislima! Isus je to, naravno, znao. Kad se Petar zavjetovao da je spreman umrijeti za Njega, Isus ga je upozorio da će prije jutra tri puta zanijekati.

Nije to bio samo Petar. Apostoli su potpuno krivo razumjeli Isusove upute o tome da se pripreme za nastavak Njegovog poslanja bez Njega i da budu spremni za dugu i tešku duhovnu borbu. Mislili su da On želi da uzmu oružje i bore se za Njega mačevima. Dok je molio u svojoj agoniji na Maslinskoj gori, Njegovi prijatelji nisu mogli ostati budni s Njim.

Petar niječe Isusa i gorko zaplaka/Foto: Dario Zürchauer

Njegovu izdaju izvršio je jedan od Njegovih; poljubac koji je trebao značiti prijateljstvo umjesto toga značio je smrt. Kad je Isus morao nositi svoj križ na “mjesto zvano Lubanja”, stranac Šimun iz Cirene morao je biti primoran da Mu pomogne, dok su Njegovi prijatelji bili daleko od Njega. U smrti, Njegova je izolacija bila potpuna. Iz drugih evanđeoskih izvještaja znamo da se Isus osjećao potpuno, potpuno napuštenim.

Nevinost

Ne može se izbjeći ponavljana svjedočanstva raznih ljudi da je Isus bio nevin za bilo kakav zločin. On je to prvi ispovjedio govoreći onima koji su ga uhvatili: “Izašli ste na mene kao na razbojnika, s mačevima i toljagama?” Kad ga je Pilat ispitivao, tri puta je rekao gomili: “Ne vidim na njemu nikakve krivice.” I Herod Ga je oslobodio.

Čak i u trenucima njegove smrti, jedan od zločinaca koji su visili uz Isusa prepoznao je da “ovaj čovjek nije učinio ništa zločinačko”. Konačno, rimski centurion koji je bio “svjedok onoga što se dogodilo” izjavio je: “Ovaj čovjek doista bijaše Sin Božji.” Sin Božji, Sin Savršene Pravde, postao je voljna žrtva vrhunske nepravde.

Ironija

Kad dođemo do narativa o mukama u Evanđeljima, trebali bismo se naviknuti vidjeti ironiju (riječi ili događaje koji izgledaju kao da znače jedno, a zapravo znače nešto drugo) u našoj priči o spasenju. Znamo da je Petar vjerovao da je spreman otići u zatvor i umrijeti za Isusa. Ipak, kao što je sugerirao papa emeritus Benedikt XVI., Petrovo je “herojstvo” uzrokovalo njegovu propast:

„Ali [Petar] mora naučiti da čak ni mučeništvo nije herojsko postignuće: naprotiv, milost je moći trpjeti za Isusa… Njegova želja da pohrli – njegovo junaštvo – vodi do njegovog poricanja. Kako bi osigurao svoje mjesto uz vatru u predvorju velikosvećeničke palače i kako bi bio u tijeku sa svakim razvojem Isusove sudbine kako se događa, on tvrdi da ga ne poznaje. Njegovo se junaštvo raspada u maloumnoj taktici… Mora naučiti put učenika kako bi ga, kad dođe njegov čas, odveo na mjesto kamo ne želi ići (usp. Iv 21,18) i primiti milost mučeništva”.(Isus iz Nazareta, II dio, str. 71-72).

Baraba i Isus/Foto: Dario Zürchauer

Gomila pred Pilatom tražila je da se umjesto Isusa oslobodi Baraba, pobunjeni ubojica. Dakle, krivca oslobodio je Božji sin Očev. Konačno, ono što je Herod, židovski kralj uzurpator, učinio na sprdnju dok je Isusa obukao u “sjajno ruho” i što su Rimljani, isto tako ismijavajući, napisali na njegovu križu, “kralj Židova”, zapravo je predstavio Isusa svijetu kakav On stvarno jest – pravi Kralj nad kraljevstvom koje se može steći samo poniznošću. Vlasti (one s moći) sve su ismijavale ovog kralja; samo je zločinac na samrti mogao vidjeti istinu: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.”

INRI/Foto: Dario Zürchauer

Gospodine Isuse, molim te, ovaj tjedan drži svoje oko uprto u mene. Ti znaš kako sam slab i kako Te lako iznevjerim!

Dok prolazimo kroz Veliki tjedan u slavu Uskrsa, odlučimo ne izolirati Isusa svojim nedostatkom usredotočenosti ili svojom lijenošću; da se sjetimo da je Nevini uskočio da nas, krivce, iskupi; prihvatiti sve ironije kršćanskog života, koliko god ponekad zbunjujuće.