Svetost se ne mjeri ni u broju izmoljenih krunica i devetnica, kao niti brojem kršćanskih aktivnosti i molitvenih zajednica u koje smo uključeni.

Svi smo susreli s osjećajem krivnje poslije pada. Krivnja može biti dobra - ako smo žalosni zbog toga što smo povrijedili Gospodina, ali i kriva - ako se oholo pitamo "kako se to meni moglo dogoditi?".

"Neposredno prije mog 13. rođendana, život mi se dramatično promijenio. Dijagnosticiran mi je encefalomijelitis mijalgije (također poznat kao sindrom kroničnog umora) nakon kojega sam uglavnom bila prikovana za krevet. Snovi za budućnost su izblijedjeli dok sam brojala tjedne (bolesti) koji su se pretvorili u mjesece i na kraju godine. Gledajući unatrag na gotovo 40 godina svog života, mogu vidjeti kako je Bog iskoristio moje patnje da me približi sebi", piše jedna hrabra majka koja je u vlastitoj boli spoznala da je Gospodin nikada nije napustio. Dapače, približio ju je sebi više nego ikad.

Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.