„Moj otac Ivan rođen je 1958. godine na zagrebačkoj Peščenici u naselju Borongaj gdje je i živio do kraja života. Djetinjstvo je provodio sa starijim bratom Miroslavom i roditeljima Ivanom i Anom. Bio je godinama aktivan u udruzi izviđača. U JNA je za vrijeme odsluženja roka stekao čin vodnika. Po profesiji je bio mesar. Najprije je radio u bjelovarskoj mesnoj industriji Cromax, a poslije i privatno s bratom. Bio je pozitivna i društvena osoba. U svibnju 1991. uključuje se u Narodnu zaštitu pri mjesnoj zajednici Borongaj. Sudjeluje u stražama prema vojarni JNA Borongaj, po naselju
prateći pokrete osoblja i oficira iz kasarne. Od 17. rujna ’91. pripadnik je 99. brigade Zbora narodne garde i kao njezin pripadnik sudjeluje u blokadi zračne baze JNA na Plesu i vojarne Borongaj. Brigadna je pričuva, a od početka studenog ’91. odlazi na Novogradiško ratište. Sa svojom 2 satnijom 2. bojne držao je položaje u naselju Visoka Greda. Na prvoj liniji bojišta u novogradiškoj Posavini u naselju Gorice bio je od sredine studenog pa sve do pogibije 17. prosinca.“ Od tatinih suboraca Zvonimir je saznao okolnosti pogibije.

„Na Goricama je branio položaje na liniji prema pašnjaku Ivi i prednjem dijelu linije prema neprijatelju stacioniranom na groblju u Goricama. On i suborci bili su izloženi čestim artiljerijskim i tenkovsko pješačkim napadima agresora. Nakon nekoliko bezuspješnih napada agresora i njihovih gubitaka u uništenim tenkovima i ljudstvu djelovanje neprijatelja svodi se na stalna topnička djelovanja na položaje 99. brigade u tom mjestu. Prva i druga satnije izmjenjivale su se na položajima svakih 21 dan. Osim što su izrađivali čvrste rovove, bunkere i prepreke za neprijateljsko djelovanje, osmatrali su položaje neprijatelja i na iste navodili naše topništvo. Za te udare, neprijatelj se osvećivao granatirajući obilato položaje u Goricama. Tako je bilo i tog kobnog 17. prosinca ’91. Sve do oko 14 sati dan je za prvu liniju bio potpuno miran.

U svojoj podrumskoj bazi udaljenoj oko 500 metara od prve crte četvorica hrvatskih vojnika nakon ispijene kave krenula su izvršavati svoje ratne zadatke – na stražu i osmatranje neprijateljskih položaja. Izlaskom ispred kuće, dok su još namještali opremu i oružje na sebe iznenadno je doletila minobacačka granata 120 mm koja je pala na manje od pola metra od moga oca i teško ga ranila. Ranila je isto tako teško Ivicu Hohnjeca kojega je odbacila 10 metara iza jednog bunara. Mato Filipović odbačen detonacijom u garažu u dvorištu prošao je neozlijeđen, samo u stanju šoka, a zapovjednik voda Željko Lovrić lakše je ranjen i odbačen na jedan kombajn u dvorištu. Iz kuće nasuprot ove gdje su stradali izašao je samo jedan branitelj u pomoć našim ranjenima. Njegovo ime je Ivica Olić i usprkos velikoj opasnosti, jer je započelo granatiranje, pružio je pomoć mom ranjenom ocu skidajući sa njega opremu i držeći ga u naručju do dolaska saniteta. Došao je i lakše ranjeni Lovrić i kao zapovjednik bodrio oca koji ga je čvrsto uhvatio oko vrata. Tada mu je rekao i svoje posljednje riječi – „Ne daj me zapovjedniče.“ Ubrzo stiže sanitet koji je oca prevezao do bolnice u Novoj Gradišci. Ipak bio je teško ranjen gelerom u rame i s teškim unutrašnjim krvarenjem umro je na samom ulazu u dvorište bolnice. Teško ranjeni Ivica Hohnjec je izvučen bolnički zbrinut i preživio. Umro je godinama kasnije od tih posljedica.“

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.