Hrvatsko katoličko sveučilište u svojim redovnim objavama tekstova u novoj rubrici Cor Cordi (Od srca srcu) donosi promišljanje o cjepivima protiv bolesti COVID-19 koje potpisuju predavači na Hrvatskom katoličkom sveučilištu: voditeljica Centra za medicinu i zdravstvenu zaštitu utemeljene na dokazima prof. dr. sc. Livia Puljak, voditelj Laboratorija za etiku digitalnih tehnologija u zdravstvu (Digit-HeaL) doc. dr. sc. Anto Čartolovni i poslijedoktorand na Katedri za teologiju HKS-a dr. sc. Odilon Singbo.

Za bolest COVID-19 doznali smo početkom 2020., a već 2. prosinca 2020. Agencija za lijekove Velike Britanije odobrila je jedno cjepivo za COVID-19, temeljem podataka iz kliničkih pokusa provedenih na ljudima. Cjepivo je vrsta biološkog preparata koji omogućuje stvaranje aktivnog stečenog imuniteta na određenu zaraznu bolest i na taj način pomaže stvaranju otpornosti prema toj bolesti.

Svrha svih cjepiva je poticaj imunološkog sustava kako bi bolje i snažnije reagirao kada dođe u dodir s nekim od uzročnika bolesti za koji smo se cijepili. Regulatorne agencije za lijekove trenutno analiziraju dokaze za kakvoću, sigurnost i djelotvornost ne samo toga, nego i drugih cjepiva za COVID-19 koja su u rekordnom vremenu razvijena i ispitana u kliničkim pokusima na ljudima.

Kako je moguće da su cjepiva razvijena i testirana tako brzo?

I prije izbijanja pandemije COVID-19 laboratoriji diljem svijeta i farmaceutske tvrtke proučavali su načine proizvodnje cjepiva koja bi se mogla brzo prilagoditi novim sojevima virusa koji bi mogli uzrokovati pandemiju. Ta saznanja omogućila su brzo stvaranje cjepiva za COVID-19 čija se djelotvornost onda mogla ispitivati na ljudima. Zahvaljujući napretku tehnologije, danas je također lakše izolirati virus i sekvencionirati ga, odnosno odrediti njegov genetski kod. Svjetska zdravstvena organizacija dobila je 31. prosinca 2019. informaciju o seriji teških slučajeva upale pluća u Kini, nepoznatog uzroka, a već 10. siječnja 2020. je objavljeno kako je virus sekvencioniran.

Zašto regulatorne agencije odobravaju cjepivo protiv COVID-19 tako brzo?

Regulatorne agencije, kao što je Europska agencija za lijekove (EMA) i američka Agencija za hranu i lijekove (FDA), od farmaceutskih tvrtki dobivaju dokaze iz istraživanja u laboratorijima i istraživanja na ljudima, koje stručnjaci procjenjuju i na temelju te procjene donose odluku o tome hoće li neki lijek ili cjepivo dobiti odobrenje za dolazak na tržište.

Za dokazivanje sigurnosti i djelotvornosti lijekova i cjepiva za ljude nužno je provesti istraživanja koja se zovu klinički pokusi. Najviša razina takvih pokusa su randomizirani kontrolirani pokusi, u kojima se ispitanici nasumično raspoređuju u dvije ili više skupina, jedna skupina dobije intervenciju koja se ispituje, a druga skupina dobije placebo, ili neku aktivnu terapiju, uobičajenu skrb ili – ništa. Te skupine se prate neko vrijeme, analiziraju se unaprijed određeni parametri i onda se uspoređuje koja skupina ima bolje rezultate. Svi podatci o djelotvornosti i sigurnosti iz takvih istraživanja podnose se regulatornim agencijama na procjenu. Međutim, procjena lijekova i cjepiva tu ne završava. I nakon što lijekovi i cjepiva dobiju odobrenje za dolazak na tržište nastavljaju se provoditi istraživanja na njima i prikupljaju se prijave nuspojava.

Budući neke nuspojave mogu biti rijetke, za analiziranje nuspojava nužna je suradnja na svjetskoj razini kad je u pitanju sigurnosti lijekova i cjepiva. Svjetska zdravstvena organizacija uspostavila je 1968. istraživački pilot projekt za međunarodni nadzor nad lijekovima; cilj tog projekta bio je razviti međunarodno primjenjiv sustav za otkrivanje prethodno nepoznatih ili nejasnih štetnih učinaka lijekova.

Foto: Pixabay

Taj je sustav razvijen i aktivan je i danas. U okviru tog međunarodnog sustava zemlje članice omogućuju spontano prijavljivanje nuspojava; informacije o nuspojavama šalju se u elektroničku bazu VigiBase u međunarodnoj središnjici koja se nalazi u Uppsali, u Švedskoj. Analiziranjem podataka o nuspojavama iz cijelog svijeta mogu se rano prepoznati signali o problemima povezanim s lijekovima. Regulatorne agencije trajno nadziru sigurnost lijekova i reagiraju i na te informacije.

U slučaju javnozdravstvenih hitnih situacija kao što je pandemija COVID-19, regulatorne agencije za lijekove nude mogućnost “postupne procjene” (engl. rolling review) podataka o lijeku ili cjepivu koje se razvija. To znači da se dokazi postupno analiziraju kako postaju dostupni. Inače je uobičajeno čekati da se sva potrebna istraživanja dovrše i regulatornim agencijama dostave cjeloviti podatci iz svih napravljenih istraživanja. Postupna procjena omogućuje regulatorima brže donošenje odluka.

Za odobravanje lijekova u Hrvatskoj nadležne su EMA i Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). Kako je moguće vidjeti na mrežnoj stranici EMA-e, trenutno se provode četiri postupne procjene, za četiri različita cjepiva. Postupna procjena cjepiva koje razvijaju AstraZeneca i Sveučilište u Oxfordu započela je 1. listopada 2020., za cjepivo koje razvijaju Pfizer/BioNTech započela je 6. listopada 2020., za cjepivo koje razvija Moderna započela je 16. studenoga 2020., a za cjepivo Ad26.COV2.S koje razvija Janssen-Cilag International N.V. postupna je procjena započela 1. prosinca 2020.

Hoće li cjepivo koje sadrži mRNK promijeniti našu DNK, odnosno genetiku čovjeka?

Što su uopće DNK i RNK? U ljudskom tijelu nalazi se više od 200 različitih vrsta stanica. Svaka stanica ima drugačiji „posao“ – pa tako postoje stanice krvi, stanice kosti, stanice mišića, itd. Kako stanice znaju što trebaju raditi? One dobivaju upute o tome što im je činiti iz molekule koja se zove DNK, koja sadrži naš jedinstveni genetski kod, naš nasljedni materijal.

Naše tijelo neprestano stvara nove stanice dijeljenjem postojećih stanica. Kako bi se stanice mogle podijeliti tako da stanice kćerke budu iste kao stanice majke, stanicama treba mehanizam za kopiranje DNK koji će omogućiti da svaka nova stanica ima iste genetske informacije. Proces kopiranja molekule DNK, u kojem se stvaraju nove molekule DNK, naziva se replikacija DNK ili udvostručenje DNK. Kako bi se stanica mogla podijeliti, DNK se najprije mora udvostručiti.

DNK ima dva lanca, i unutar svakog lanca nalazi se skup uputa koji se naziva geni. Gen kaže stanici kako će napraviti određeni protein (bjelančevinu), a proteini se koriste za izvođenje određenih funkcija, kao što su rast i kako preživjeti.

Foto: Pixabay

Ribonukleinska kiselina, ili skraćeno RNK, ima zadatak pretvoriti genetske informacije koje se nalaze u DNK u proteine, što je važno jer proteini omogućuju stanici aktivnosti. Kako bi se omogućilo stvaranje proteina, najprije se mora napraviti lanac RNK koji točno odgovara lancu DNK. Razlikujemo tri vrste RNK, a to su prijenosna ili transportna RNK (tRNA), ribosomska RNK (rRNK) i glasnička RNK (mRNK).

Ove se molekule ne nalaze na istom mjestu, a neke od njih se kreću između pojedinih odjeljaka stanice. Stanica se sastoji od jezgre i citoplazme. DNK se nalazi u jezgri i ne napušta jezgru. Proteini koji su nužni za funkcioniranje stanice stvaraju se u citoplazmi, u organelama koje se zovu ribosomi. Da bi DNK poslala uputu ribosomima o tome koji protein treba napraviti, u jezgri se najprije stvara mRNA.

Nakon toga mRNK izlazi iz jezgre u citoplazmu, i odlazi na ribosome kojima donosi uputu za sintezu proteina. Ribosomi stvaraju proteine iz aminokiselina. Taj proces stvaranja proteina iz aminokiselina zahtijeva suradnju ostale dvije vrste RNK – prijenosne RNK koja kroz citoplazmu prenosi odgovarajuću aminokiselinu do mRNA na ribosomu, i ribosomske RNK koja omogućuje prenošenje upute iz mRNK u izgradnju proteina.

Dakle, mRNK cjepiva rade tako da daju uputu stanicama našeg tijela da naprave protein koji će onda potaknuti imunološki odgovor. Stoga mRNK koja se ubrizga u naše tijelo neće se “petljati” s našom DNK i neće ništa raditi našoj DNK. Ljudske stanice razgrađuju i eliminiraju mRNK čim prestanu koristiti njene upute za izgradnju proteina.

Koriste li se u cjepivima protiv COVID-19 stanice abortiranih fetusa?

Stanice dobivene iz tkiva koja potječu od elektivnih pobačaja koriste se od 1960-ih za proizvodnju cjepiva, uključujući trenutna cjepiva protiv rubeole, vodenih kozica, hepatitisa A. Također se koriste za proizvodnju odobrenih lijekova protiv različitih bolesti, uključujući hemofiliju, reumatoidni artritis i cističnu fibrozu. Istraživači širom svijeta trenutno rade na razvoju više od 130 cjepiva protiv COVID-19, a prema informacijama Svjetske zdravstvene organizacije 10 cjepiva je ušlo u ispitivanja na ljudima od 2. lipnja 2020. naovamo.

Za razvoj nekih cjepiva protiv COVID-19 istraživači koriste jednu od dvije ljudske fetalne stanične linije: HEK-293, staničnu liniju bubrega koja se naveliko koristi u istraživanjima i industriji, a koja potječe od fetusa pobačenog oko 1972. godine; i PER.C6, staničnu liniju u vlasništvu tvrtke Janssen, podružnice Johnson & Johnson, razvijenu od stanica mrežnice ploda starog 18 tjedana pobačenog 1985. Obje stanične linije razvijene su u laboratoriju molekularnog biologa Alexa van der Eb na Sveučilištu Leiden. Te stanične linije mogu biti “povijesne”, odnosno mogu živjeti godinama u laboratorijima jer nije riječ o normalnim ljudskim stanicama. Te su stanice promijenjene da bi se neprestano mogle umnažati.

Epruvete s uzorcima krvi – testiranje na koronavirus / Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

U proizvodnji nekih cjepiva, ljudske fetalne stanice koriste se kao malene „tvornice“ za stvaranje velikih količina adenovirusa, koji su onesposobljeni tako da se ne mogu umnažati pa koriste samo kao nosači gena novog koronavirusa koji uzrokuje COVID-19. No iako se oslabljeni virus stvara pomoću tih kloniranih stanica, taj se stanični materijal uklanja kada se virus pročisti i ne nalazi se u samom cjepivu. HEK-293 stanice koriste se za proizvodnju proteina šiljka koronavirusa koji služi za pokretanje imunološkog odgovora.

No, spomenute stanične linije nisu uzete iz tkiva pobačenih fetusa, koja su korištena u istraživačke svrhe, već su stanične linije koje se danas koriste nastale daljnjim multipliciranjem (uzgojem) stanica koje zadržavaju vlastita svojstva te ih nazivamo i “besmrtnim staničnim linijama”, koje su po sebi jako udaljene od prvotnih stanica dobivenih pobačajem. Treba istaknuti kako upravo zbog multipliciranja stanica iz ranije prikazanih slučajeva elektivnih pobačaja za dobivanje ljudskih fetalnih staničnih linija više nije potrebno uzimati stanice iz tkiva novih elektivnih pobačaja.

No, iako fetalne stanice iz postojećih staničnih linija nisu izravno dobivene iz elektivnih pobačaja te zbog same multiplikacije ne možemo reći da su to one iste stanice koje su dobivene iz elektivnih pobačaja, isto tako ne može se ni zanijekati njihova daleka neizravna povezanost s elektivnim pobačajima u prošlosti, jer od njih vuku svoje porijeklo.

Cijeli tekst, u kojem se između ostaloga govori i o korištenju cjepiva napravljenih pomoću povijesnih linija ljudskih fetalnih stanica, možete pročitati na mrežnoj stranici Hrvatskog katoličkog sveučilišta.