Cjepiva protiv COVID-19: kakva sve postoje i koje su razlike među njima, zašto su otkrivena tako brzo te se ubrzano odobravaju, hoće li izmijeniti našu DNK, sadrže li stanice pobačenih fetusa i je li ih, stoga, moralno koristiti? Na ova i druga pitanja odgovore su dali predavači s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Ova je pandemija iznjedrila u pojedinim situacijama ono najbolje od nas, no nažalost u određenim situacijama i ono najgore. S jedne strane svjedočimo nesebičnom sebedarju medicinskog i zdravstvenog osoblja, dok s druge strane građani diljem svijeta prosvjeduju protiv epidemioloških mjera, a pojedine bogatije države za sebe rezerviravaju prekomjerne doze cjepiva, ostavljajući druge, siromašnije, bez mogućnosti nabave za svoje stanovništvo.

"Ostaje dojam da (povijesna) struka nije imala udjela pri izradi filma. Naravno, to nije sporno jer radi se o autorskom djelu spomenute redateljice, ali onda se naravno (u)pitate što je tu doista sporno? Sporno je uključivanje navedenog filma u školski kurikul." Dr. sc. Mario Kevo, pročelnik Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u u članku za "Cor Cordi" promišlja o činjenici je li logično uvrstiti u nastavni kurikul ovaj film u kojem se problematizira jedna iznimno potresna epizoda iz hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata, te ukazuje na neke probleme koje odluka o uvrštavanju filma u školski kurikul povlači za sobom.

"Tijekom Korizme 2020. i s početkom pandemije, povećao se i broj prijenosa svetih misa, što je uspješno organiziralo i naše Sveučilište, a neki su akteri preuzeli su i uloge blogera, YouTubera, livera, podcastera i sl. Zahvaljujući tome, uspjeli su doseći brojnu publiku, prvenstveno onu mlađu, što predstavlja značajanu mijenu jer online okruženje postaje prostor za svakodnevnu evangelizaciju, koja omogućava intenzivnu stvarnu i simboličku interakciju s mladima", piše poslijedoktorandica na Odjelu za sociologiju HKS-a dr. sc. Miriam Mary Brgles.

"Makar smo se fizički i izolirali jedni od drugih, to ne znači da smo jedni druge zaboravili! I u okolnostima pandemije i unatoč mjerama fizičke distance, i dalje možemo naći načina kako pokazati djelotvornu brigu prema onima kojima je to najpotrebnije", poručila je dr. sc. Marija Sertić za "Cor Cordi" Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

"Jedno od važnih pitanja je pitanje mogu li se u ovakvim situacijama drugi ljudi osloniti na mene i mogu li se ja osloniti na druge ljude? Nakon prvih trenutaka normalne sebičnosti u teškim životnim okolnostima, kad najprije treba spašavati svoj život i živote svojih bližnjih, možemo li se okrenuti prema drugim ljudima i pitati ih što oni trebaju?", poručila je za "Cor Cordi" Hrvatskog katoličkog sveučilišta doc. dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk, pročelnica Odjela za psihologiju sveučilišta.

Cor Cordi Hrvatskog katoličkog sveučilišta donosi članak više predavačice na HKS-u Antonije Hreščan "Pojam socijalne ili društvene distance u vrijeme pandemije". "S različitih strana čujemo poticaje da ne samo da ne trebamo držati socijalnu distancu, već i da je uopće ne trebamo tako zvati. Pojam društvena udaljenost mnogi smatraju prikladnijim, a ono čega se trebamo pridržavati jest fizička udaljenost ili razmak", poručila je u svome članku Hreščan.

"Ograničavanje pristupa uobičajenim svakodnevnim aktivnostima i normalnoj društvenoj interakciji utječe na mentalno zdravlje i slabi fizičko zdravlje onih koji se već bore za održavanje dobrog zdravlja. Ova je situacija posebno zabrinjavajuća za djecu, starije te one koji se, neovisno o sadašnjoj situaciji, osjećaju usamljeno ili su depresivni", poručuje izv. prof. dr. sc. Marta Čivljak iz Odjela za sestrinstvo za Cor Cordi Hrvatskog katoličkog sveučilšta.

Cor Cordi Hrvatskog katoličkog sveučilišta donosi članak Vesne Mijoč, mag. med. techn., "Kršćanski utjecaj i doprinos razvoju sestrinstva kao poziva". "Ovo je specifična situacija u kojoj brinemo o sebi na način da brinemo o drugima – paradoks koji nas lijepo podsjeća da je život zamišljen baš tako da ga istinski živimo s drugima", poručila je Mijoč.

Cor Cordi Hrvatskog katoličkog sveučilišta donosi članak docenta Tade Jurića "Možemo li bez iseljenih liječnika i medicinskih sestara?". "U situaciji u kojoj se postojanje dovoljnog broja kvalificiranoga i motiviranog zdravstvenog osoblja pokazuje kao nužan preduvjet za uspješan odgovor na zdravstvenu krizu kojoj svjedočimo, krajnji je čas za adekvatno vrednovanje njihovoga rada i njihove važnosti za budućnost naše zemlje i našega društva. Nadamo se kako se, u slučaju iseljenih zdravstvenih djelatnika, neće potvrditi izreka prema kojoj su najskuplji liječnik i najskuplja medicinska sestra oni kojih nema!", poručuje Jurić.