Budi dio naše mreže

Mnogi su pogođeni teškim životnim dijagnozama i traumama još od ranog djetinjstva. Jedan od takvih je i Dragan Buljeta. Naime, Dragan, koji je 1977. godište, bio je relativno pokretan do 2002. kada je počeo koristiti najprije mehanička, a potom električna invalidska kolica. To je stanje trajalo sve do 2009. kada je prestao samostalno disati te je završio u bolnici na respiratoru.

/ mk

Razvidno je kako čovjeka bolest prati od rođenja do smrti. Nekima su dijagnosticirana manja, a nekima veća oboljenja, dok drugi, jednostavno, „nisu još pregledani“. Ipak, svaka ozbiljna tjelesna bolest nosi i duboke rane na duši i u srcu čovjeka, koje se posebice očituju u trenutcima intenzivnije boli ili nemoći.

Mnogi su pogođeni teškim životnim dijagnozama i traumama još od ranog djetinjstva. Jedan od takvih je i Dragan Buljeta koji je svoju priču podijelio za Nedjelja.ba preko Facebook Messengera. Komunikacija je bila moguća samo tekstualnim putem. Naime, Dragan, koji je 1977. godište, bio je relativno pokretan do 2002. kada je počeo koristiti najprije mehanička, a potom električna invalidska kolica. To je stanje trajalo sve do 2009. kada je prestao samostalno disati te je završio u bolnici na respiratoru, gdje su mu uradili i traheotomiju.

Srećom, imam dobre prijatelje i rodbinu, pa nisam morao sam kupovati

„U bolnici sam proveo nekih dva i pol mjeseca, dok nisam preko jedne svoje rođakinje dobio kućni respirator koji sam u početku koristio samo za spavanje, dok sam preko dana samostalno disao. Ali s vremenom sam sve manje mogao samostalno disati. Tako da od 2019. respirator koristim 24 sata dnevno. Srećom, imam dobre prijatelje i rodbinu, pa nisam morao sam kupovati. Promijenio sam ih nekoliko, a moram imati uvijek jedan u rezervi. To su skupe stvari, a socijalno ih ne pokriva“, otipkao nam je na početku i ustvrdio da danas može pomicati samo jednu ruku.

Inače, majka Ankica mu je umrla prošle godine, a osim oca Ivana, koji se brine o njemu, ima dvije godine starijeg brata koji živi na katu kuće sa svojom obitelji.

Žal za školom…

Dragan je završio osam razreda osnovne škole u Žepču, a dalje se nije školovao zbog posljednjeg rata i bolesti te se otežano kretao. „Bilo mi je žao jer nisam mogao nastaviti školu, ali nažalost takve su bile okolnosti. Žepče je provincijski grad, a u to vrijeme postojala je samo jedna srednja škola. Ja nisam bio odličan đak da bih upisao gimnaziju. Mogao sam završiti neku strukovnu školu koja mi ništa ne bi značila s obzirom na bolest, osim što bih imao svjedžbu o srednjoj stručnoj spremi“, napisao je Buljeta te opisao i početke svoje bolesti.

Najteže mi je bilo što nisam mogao igrati nogomet koji i dandanas obožavam

„Znao sam i prije završetka osnovne da nešto nije kako treba, jednostavno nisam mogao što mogu druga djeca: nisam mogao trčati. Najteže mi je bilo što nisam mogao igrati nogomet koji i dandanas obožavam. Pokušajte zamisliti kako se osjeća jedan dječak od devet-deset godina čiji prijatelji trče za loptom, a on ne može i ne zna zbog čega. Cijeli svijet mu se ruši“, istaknuo je Dragan i dodao da je u 11. godini saznao kako je riječ o neizlječivoj bolesti i da će mu zapravo svakim danom biti sve teže. Iako mu je ta informacija teško pala, ipak je spoznaja o razlozima njegova stanja bila nešto što je u tom trenutku potrebno.

Vjera kao životni oslonac

Nakon početnog upoznavanja zanimalo nas je kako gleda na svoju bolest. Na to nam je odgovorio kako je sve to teško prenijeti tipkovnicom, ali je istaknuo da nikada nije bolest smatrao nekom kaznom. „Sve što dolazi od Boga treba prihvatiti i pomiriti se s tim. Možda sam odabran od Gospodina, tko zna“, napisao je odmah ističući kako mu teško padaju ljudi koji glume bolest te traže pozornost i zatrpavaju zdravstveni aparat i doktore, dok istinski bolesni ljudi pate u tišini.

Sve što dolazi od Boga treba prihvatiti i pomiriti se s tim

Dotaknuli smo se i pitanja vjere koja pomaže u svakodnevnom životu i izazovima kroz koje prolazi. „Osobno smatram da bi bilo puno teže nositi se s bolešću i raznim poteškoćama koje ona donosi, da nije vjere u Isusa Krista, pogotovo u teškim trenutcima kojih ima jako puno s kojima se suočavam. Ne govorim samo o fizičkim, tu je i više drugih briga i izazova. Puno je lakše kada znaš da imaš Isusa koji te bezuvjetno voli i da će sve okrenuti na dobro. U tim teškim trenutcima ili se pomolim, a često napišem neku duhovnu pjesmu na slavu Isusu kao vid molitve i osobne zahvale. Tako da mi vjera jako puno znači, bez vjere u Boga bio bih izgubljen i bilo bi mi puno teže u mojim borbama. Uz spoznaju da te Isus voli i oprašta bez obzira na sve, i da sve što od njega dolazi, nije kazna nego blagoslov, puno je lakše prolaziti kroz nedaće koje život donosi“, istaknuo je Dragan, a nas je zanimalo što je najvažnije u zdravstvenim problemima.

Čemu Svjetski dan bolesnika?

Razvidno je kako je Crkva ustanovljenjem Svjetskog dana bolesnika, koji se obilježava na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, učinila veliki iskorak glede duhovno-sakramentalne skrbi za sve kršćane, ali i ostale ljude koji pate od raznih bolesti. To ne znači da Crkva od samih početaka nije brinula o potrebitima, nego da je ustanovljenje nadnevka odgovor na moderna gibanja. Nažalost, živimo u svijetu u komu „ako se nešto ne objavi u medijima, kao da se nije dogodilo“. A ustanovljenje Dana bolesnika izvrstan je odgovor i ukazivanje potrebe postojanja razdoblja kada bi se više no inače trebalo misliti, pomagati i moliti za one na bolesničkoj postelji. Sama inicijativa za obilježavanje ovoga dana potječe iz 1991. kada je Sv. Ivan Pavao II. doznao da boluje od Parkinsonove bolesti koju karakterizira kroničan tijek i brojni funkcionalni hendikepi.

„U bolesti je najvažnije, kada govorimo o invaliditetu, a tako je i s drugim bolestima, prihvaćanje obitelji, prijatelja i okoline, a napose prihvaćanje samoga sebe. Ja sam imao sreće da sam odrastao u obitelji punoj razumijevanja s divnim prijateljima i tolerantnoj sredini“, naglasio je dodajući kako je sve vrijeme svog života imao korektan odnos sa svećenicima koji su djelovali na župi.

Ja sam imao sreće da sam odrastao u obitelji punoj razumijevanja s divnim prijateljima i tolerantnoj sredini

„Uvijek su na raspolaganju ako treba ispovijed, bolesničko pomazanje ili bilo što drugo“, dodao je Buljeta, a nas je zanimao jedan dan u životu nepokretne osobe koja živi uz pomoć aparata.

„Opisati svoj dan nije baš lako jer nijedan nije isti, ali pokušat ću. Obično se probudim u 7:00 h i pogledam svetu misu na Laudato TV. Poslije još malo odspavam do 9:00 ili 10:00 h, nekad i duže, a onda obično pišem pjesme. Njih pišem u svako doba ovisno o inspiraciji pa čak i noću ako ne mogu spavati. Popodne malo odmorim, ponešto i pročitam. Uvečer se dopisujem s prijateljima, pogledam poneku utakmicu i to je uglavnom to“, kazao je Dragan te nam otkrio da je strastveni navijač splitskog Hajduka.

Osim te, ima i još jednu strast, a to je već spomenuto pisanje.

„Pisanjem se ne bavim dugo. Počeo sam u doba pandemije koronavirusa kada smo bili obasipani raznim informacijama, čisto da pronađem duševni mir. Malo po malo, pisanje je prešlo u ljubav koja me smiruje u izazovnim i teškim trenutcima kojih ima puno s obzirom na okolnosti. Sasvim slučajno jednu noć sam imao nesanicu i odlučio napisati pjesmu. Sutradan sam je objavio na Facebooku i ljudima se svidjela i tako je sve počelo“, kazao nam je Dragan i na naše inzistiranje poslao nam je pjesmu Hvali Isusa Krista koju objavljujemo u ovom broju na 35. stranici, inače rezerviranoj za poeziju.

Teška riječ eutanazija

Razmjenjujući poruke o različitim temama, dotaknuli smo se i one teške: eutanazije. Zajedno smo došli do zaključka da se o njoj lome koplja. „Eutanazija ima pobornika čak i među katolicima što mi je začuđujuće. Ja sam kao kršćanin apsolutno protiv toga jer smatram da Bog daje život i on ga jedini ima pravo uzeti. Eutanazija je ništa drugo nego samoubojstvo, a to je kao što znamo jedan o najvećih grijeha“, kazao je Dragan s kojim smo se prebacili i na laganije teme pitajući tko mu je uzor u pisanju.

Eutanazija je ništa drugo nego samoubojstvo

„Ima ih više, možda bih izdvojio Dalmatinca Marijana Bana jer su mu pjesme pune emocija koje govore o ljubavi. Teme o kojima i ja volim pisati“, dodao je i na kraju poslao poruku bolesnim ljudima da ustraju u svojoj borbi.

„Znam, ponekad nije lako, ali odustajanje i predaja nije opcija – to je jedini život koji imamo. Pa i ako smo u teškoj situaciji, treba znati da nas Bog voli i stoji na kraju našega puta“, rekao je Dragan Buljeta te također, povodom Svjetskog dana bolesnika, poručio onima koji se brinu o bolesnima da budu strpljivi i razumiju muke kroz koje prolaze oni u tjelesnoj potrebi i pomažu im, baš kao što je to Isus činio.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja