Budi dio naše mreže

Svjedočanstvo naše slušateljice o riječima na HKR-u koje su je umirile u vjeri da će sin ozdraviti

"Veliko hvala svim doktorima, medicinskim sestrama i osoblju koji su bili uz mene cijelo vrijeme, te svim dobrim ljudima koji su pružali potporu u teškim trenucima", poruka je danas osamnaestogodišnjeg Marka Radovića iz Zadra koji je zahvaljujući donoru koštane srži - svojoj četiri godine mlađoj sestri Ivani - pobijedio leukemiju. Redakciji Hrvatske katoličke mreže javila se njihova majka Suzana Radović koja je izrazila želju javno posvjedočiti na svoj način kako su sve to prošli i što je dobri Bog pokazao i očitovao u njihovoj obiteljskoj borbi s ovom opakom bolešću.

/ anh

“Zašto vjerujem?”, započela je tim riječima svoje svjedočanstvo naša slušateljica Suzana Radović iz Zadra, otkrivajući kako se jedna agonija i obiteljska muka pretvorila u Božji blagoslov.
“13. studenoga, 2018.godine: Nezaboravan utorak, u 19 sati u zadarskoj bolničkoj sobi blagi glas doktorice nam se obratio onako oprezno i polutiho, jer sve što sam u tom trenutku čula bilo je: ‘Morate hitno za Zagreb na pedijatrijski Odjel onkologije i hematologije na Rebru.'”
Već dan poslije, hladnog i maglovitog jutra, suprug i Suzana uputili su se sa svojim starijim sinom Markom, tada 17,5 godišnjakom, na dodatni kontrolni pregled u Zagreb.
Dijagnoza je bila leukemija.
Zvučalo je i odjekivalo u ušima: ‘Liječi se. Izlječivo je, mnogi su je imali i evo ih dan danas su tu…’.
No, sve to u prvi tren se činilo nestvarnim, kazuje nam.
Ali magla je stvarna, mi smo stvarni, naše dvoje djece je ostalo kući s bakom, nezaobilaznim stupom obiteljske podrške, sve to ne može biti stvarnije.
“I tako mi u svojoj nestvarnoj stvarnosti, sa stvarnim bolom u duši na putu prema Zagrebu šutimo i mislimo, bolje reći pokušavamo misliti. Ali što? Osjeća se praznina u glavi, osjeća se put u nepoznato…”
I tada tihi glas s radija (HKR) počne čitati Evanđelje po Marku ove retke – 13,27 – ‘I kad Gospodin ne bi skratio te dane, nitko ne bi bio spašen! Ali zbog svojih odabranika skrati On te dane.’

On će poslati anđele i, s četiriju vjetrova,
s krajeva zemlje do krajeva neba, on će sakupiti svoje izabranike.

“Vozimo se put Zagreba u tišini, a u ušima mi odzvanja: ‘On će poslati anđele…'”
Gospođa Radović nastavlja: Parkirali smo u blizini bolnice. Uzeli smo malu putnu torbu za par dana i zakoračili u nepoznato, još u neznanju kako se suočiti sa teškom bolešću, a s velikom željom i nadom za zdravlje i život.
Dolaskom i ulaskom u KBC Rebro život se okrenuo za 360 stupnjeva. Od šaltera do šaltera, došli smo na krivi odjel, ali dragi Bog je odmah počeo djelovati preko svojih anđela, tvrdi naša slušateljica.
“Medicinska sestra kojoj smo se obratili, vidjevši nalaz i uputnicu reagirala je profesionalno i ljudski; ustala je, potrudila se što prije doći s nama na pravi Odjel. Pogled pun ohrabrenja i tiha utjeha: ‘Bit će dobro, Bog je velik’.”
Ulazak na pravi odjel je bio u točno zakazano vrijeme, odmah su krenule pretrage, a za par sati potvrda dijagnoze: visoki rizik (95 posto bolesnih stanica), akutna mijeloična leukemija (AML) i početak teških bolničkih dana.

Privatni arhiv obitelji Radović – u bolnici

Marka su odmah spojili na infuziju. Hitno su mu organizirali ugradnju katetera, razgovori s doktorima, smještanje u sobu.
Sve je bilo tako ‘nestvarno’, toliko informacija i događanja u samo jednom danu, preplavljeno emocijama, u molitvi za snagu da ne pokleknemo na samom početku.
“Predvečer, na vratima Odjela, srela sam jednu djevojku. Neopisivo draga, vesela, pozdravile smo se spontano: Dobra večer! Baš sam sretna što vidim nekoga da se smije na Odjelu i ulijeva nadu”, rekoh toj mladoj djevojci.
Bila sam tu na liječenju prije par godina – odgovorila je – pa se nakon kontrole dođem javiti, ako je prilika, jer i na Odjelu bude i loših i manje loših dana, ali nadam se da je danas ‘dobar’ dan, rekla je djevojka toplim glasom.
“Ona je bila naš anđeo i svojim malim posjetom učinila da i naš dan bude ‘dobar’. Nakon njezina posjeta i ohrabrujuće osobne priče, nekako smo svi, a posebno Marko, mirnije dočekali prvu noć u bolnici.”
Biblija je bila na malom stoliću u čekaonici. Nije prvi put da ju je gospođa Radović čitala, ali je prvi put na takav način.
“Otvorila sam nasumice Bibliju, kao i do sada, ali ništa više nije kao do sada. Oči su se zasuzile i neka me tiha jeza prošla od iščekivanja što će mi Sveto Pismo u tom trenu ponuditi za promišljanje. Otvorila sam stranicu 1160. – Evanđelje po Marku – baš sve isto što smo čuli to jutro na HKR-u.”
“Sjedimo, a u ušima mi odzvanja – On će poslati anđele… – te razmišljam: Svojim pojavljivanjem i djelovanjem mijenjaju naše poglede i ulijevaju snagu da hrabro dočekamo novi dan.”
Suzana Radović ovdje poručuje: “Vjera mi je dala snagu da se nosimo sa svim teškoćama i šokovima koji su uslijedili. I Istina je da smo krhki, nemoćni, nema garancije u liječenju, u životu nema ništa 100 posto. Božja milost je imati snagu nositi se sa načinom života koji nije po našem planu i daleko je od svakodnevnog ‘komfora’. Pomisao ‘ pa i u bolesti se živi’ davala mi je dodatni motiv i snagu za moje poslanje.”
U bolnicu je sve dane odlazila s brižno spremljenom torbom i u njoj jedna vrećica s čistom robom, druga sa sterilnom hranom i treća s pićem. Oni koji su prošli kroz ovo životno iskustvo mogu svjedočiti o neprocjenjivoj roditeljskoj i ljudskoj ljubavi, strpljenju i brizi prema bližnjemu.
“Čuli smo kroz razgovore s medicinskim osobljem da se poduzima sve što je po protokolu liječenja. Svjesni smo bili da nema čarobnog štapića, molili smo dragog Boga neka nam dadne snage kako bi smo mogli vjerovati u dobar ishod liječenja. Isto tako, dali smo najbolje što možemo.”
S obzirom na tešku dijagnozu, u procesu liječenja, bila je navedena transplantacija koštane srži. Svaki dan nove nepoznanice i kušnje, ali obitelj Radović je bila uvijek u nadi.
Par tjedana poslije stigli su nalazi o mogućim donorima koštane srži, a spoznaja da mlađa kćer Ivana može biti donor bratu bila im je nada i Božji blagoslov.

Privatni obiteljski arhiv – dva mjeseca prije dijagnoze

“Mislila sam da vjerujem, a sada sam i osjetila da je to tako. Utjehu i vjeru u ljude, nadu u dobar ishod nismo izgubili.”
Bila je zima, teški dani, teška dijagnoza, sa teškim nus pojavama, naučeni živjeti dan po dan. U procesu dugotrajnog i iscrpljujućeg liječenja svaki ciklus terapija imao je svoje teške nus pojave (povraćanje, otekline jezika, teško hodanje, česte temperature, vrtoglavice s glavoboljama i mučninom), no uvijek u molitvi da dragi Bog daruje snagu za pozitivno i strpljivost.
“Već smo na početku liječenja upoznati da se pacijenti sa slabim imunitetom teško mogu obraniti od bolničkih bakterija, bez obzira na uvjete. Nalazi mogu varirati od iznenadno loših do dobrih, tu nema pravila, samo statistika, a mi smo tek jedan broj u njoj”, svjedoči nam zabrinuta majka.
Kroz liječenje organizam slabi, imunitet je na nuli, Marko je bio vezan za krevet cjevčicama od terapija satima, danima, mjesecima i nitko nije znao što donosi novi trenutak.
“Kada smo mislili da je terapija počela djelovati – u jednom kratkom dobrom periodu – iznenada pojavila se temperatura. Marku je CRP skočio na 399 i uslijedila je hitna operacija pola sata prije ponoći, jer ‘sustigla’ ga je bolnička bakterija i borba za život postala još teža.
Na takvom bolničkom odjelu – kaže dalja HKR-ova slušateljica – s takvim pacijentima nema čekanja, cijenite svaki dobar trenutak.
Naučeni živjeti dan po dan, suočeni s neizdrživom boli, pronašli su mir u sebi u molitvi:
‘Dragi Bože, liječnici su poduzeli sve što je u njihovoj moći, a znamo da čovjek nije svemoguć. Predajemo se u Tvoje ruke i neka bude volja Tvoja.’
Mentalna i duhovna snaga su prevladale i olakšale bitke ove zadarske obitelji u tom intenzivnom, zatvorenom i sterilnom bolničkom prostoru punih 300 dana i noći.
Došao je i utorak, 12. lipnja, 2019. godine.
Nalazi su bili dovoljno stabilni za izlazak iz ‘sterilne bolničke sobe’.
S obzirom da je proljeće bilo protkano tugom i neizvjesnošću, nalazili su snagu veseliti se svakom pupoljku. U tom periodu ‘pupoljci’ su bili leukociti, kako Markovi, tako svih dragih prijatelja koji su se našli prstom sudbine na onkološkom odjelu u Zagrebu.
“Nismo imali osjećaj koje je godišnje doba, nismo to primjećivali na takav oduševljeni način do ovog susreta s bolnicom uz velike kušnje i molitvu. Presretni što smo dočekali i ljeto”, napisala je gospođa Radović koja podsjeća da sada puno bolje razumije onu evanđeosku o smokvinom stablu: Čim njene grane postanu mekane i puste listove svoje, vi shvatite da je ljeto blizu. ( Mk 13, 28).
Svoje svjedočanstvo za Hrvatsku katoličku mrežu zaključila je:

Privatni arhiv obitelji Radović – puni milosti u rujnu 2019. na proslavi Male Gospe

“Čuda su moguća. U vjeri da će biti kako mora biti osjećamo unutarnji mir i Božju milost. Hvala Ti, Bože, na ljudima, doktorima, medicinskim sestrama i braći tehničarima, obitelji, prijateljima, našim anđelima koji su nas pratili u procesu liječenja svojim ljudskim gestama. Sve se lakše podnese kad se pojave pravi anđeli u ljudskom obliku, na pravom mjestu, u pravo vrijeme u zajedničkoj molitvi da nam svima bude bolje.”
“Blagoslovljen da je i za nas bio komadić sunčanog neba 13. lipnja, 2019. godine, na blagdan sv. Ante Padovanskog, konačno izvan bolničke sobe. I tada je bila srijeda, samo sada puno toplija, zelenija, mirisna, sve sama ugoda za oči i dušu. Suze radosnice i zahvalni do Neba i nazad što smo odabrani svjedočiti o Božjoj milosti da je čovjek čovjeku lijek”, poručila je za Hrvatsku katoličku mrežu sada sretna majka Suzana Radović iz Zadra.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja