Katekizam Katoličke Crkve u br. 1229 objašnjava kako se još od apostolskih vremena, da bi netko postao kršćaninom, mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva.

Ta je inicijacija tijekom vijekova i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija je bila vrlo razrađena, no kada je krštenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Tako po svojoj naravi, kaže Katekizam, krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja. Ovdje nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. (1231)

Krštenje – sakrament vjere

Katekizam u brojevima 1253-1255 tumači odnos krštenja i vjere. Tamo stoji: „Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija.“

Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera

Dakle, svakom kršteniku, odraslom i djetetu, potreban je daljnji rast u vjeri. Kod krštenja novorođenčati, budući da pri slavlju krštenja zbog male dobi još izostaje njihova vlastita vjera, dijete se krsti u vjeri roditelja, kumova odnosno okupljene zajednice na slavlju krštenja.

Iz toga slijedi ključnost pomoći roditelja za razvoj krsne milosti, ali i važnost uloge kuma ili kume koji, kaže Katekizam, „trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium)“.

Koji su učinci sakramenta krštenja?

Vidljivi znakovi u slavljima sakramenata simbolički označuju ono što određeni sakrament ostvaruje u vjerniku koji ga prima. Tako u sakramentu krštenja uranjanje odnosno polijevanje vodom označava smrt i čišćenje, ali i obnavljanje te novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka su očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome. (1262)

Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. Stoga one koji su preporođeni ne priječi ništa da uđu u Kraljevstvo Božje – ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga. (1263)

One koji su preporođeni ne priječi ništa da uđu u Kraljevstvo Božje

Naime, u krštenima ostaju vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti i sklonost na grijeh, koju predaja naziva požudom ili slikovito „poticajem na grijeh“. (1264)

Ipak, po krstu pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krst obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krst donese plodove spasenja. Podijeljen jednom zauvijek, krst se ne može ponoviti. (1265)

Zašto krstimo djecu?

Običaj krštenja male djece drevna je predaja Crkve izričito posvjedočena od 2. stoljeća. Ipak, vjerojatno je da su se već od početaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli »domovi« primali krštenje, pritom krštavala i djeca. (1252)

Katekizam Katoličke Crkve o praksi krštenja djece govori sljedeće: „Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posebno se očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krst nedugo poslije rođenja.“(1250)

Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krst nedugo poslije rođenja

Katekizam ističe kako se briga roditelja oko krštenja novorođenog djeteta „slaže s njihovom ulogom hranitelja života što im ga je Bog povjerio“. (1251)

Dakle, proslava krštenja prvenstveno se odnosi na pranje istočnog grijeha i dopuštanje ulijevanja Božje milosti na dušu dojenčeta. Ono dijete pritjelovljuje Kristu odnosno njegovoj Crkvi koja je njegovo Tijelo. Čini dijete djetetom Božjim.

Imajući na umu ove dragocjene darove koje sakrament krštenja posreduje, trebalo bi biti prirodno željeti ponuditi ih djetetu što je prije moguće nakon rođenja kako ono ne bi išlo kroz život bez njih.