Sveti Bernard rođen je 1090. godine u francuskom mjestu Fontainesu, u bogatoj, uglednoj i pobožnoj obitelji, s petoricom braće i jednom sestrom. Majka je na svoju djecu nastojala prenositi ljubav prema vjeri. Tako se sveti Bernard, još kao dječak, odlikovao neobičnom sabranošću i uronjenošću u Božju ljubav. Osjećao je redovnički poziv, pa je tako 1112. godine stupio u opatiju Cîteaux, odnosno u zajednicu cistercita, reformirani i stroži red benediktinaca, koji je tada bio u nastajanju.

Obnovitelj Europe

Bernard se odlikovao posebnom duhovnošću i kontemplacijom. Bio je i izniman govornik i propovjednik, itekako svjestan društvenih i političkih problema onoga vremena. Na poziv trećega opata u Cîteauxu, Bernard je 1115. godine osnovao opatiju Clairvaux, u koju su uskoro ušli mnogi redovnici. Svojim žarom je pridonio da su u kratkom vremenu diljem Europe nikli mnogi slični samostani, kojih je u vrijeme njegove smrti bilo čak 343.

Cistercitski grb

Cisterciti su se, zahvaljujući stezi koju je sveti Bernard zahtijevao od svojih redovnika, pokazali kao istinska duhovna snaga svoga vremena. On sam bio je i savjetnik mnogih biskupa, vladara i papa, a zauzeto je radio na suzbijanju tadašnjih hereza. Zbog toga se njegovo vrijeme s pravom naziva i Bernardova epoha.

Cisterciti su se, zahvaljujući stezi koju je sveti Bernard zahtijevao od svojih redovnika, pokazali kao istinska duhovna snaga svoga vremena.

Bernard je umro na današnji dan 1153. godine u opatiji Clairvaux. Kao prvog cistercita svetim ga je proglasio papa Aleksandar III. 1174. godine, dok ga je papa Pio VIII. 1830. godine proglasio crkvenim naučiteljem. Osim što se štuje kao zaštitnik cistercita, časte ga i kao zaštitnika pčela i pčelara, svjećara i voskara. Danas u svijetu djeluje oko 2.800 cistercita.

Cistercitska prisutnost u Hrvatskoj

Hrvatska je zemlja gotovo četrnaeststoljetne kršćanske tradicije. Njezina je duga povijest proživjela mnoga burna razdoblja, ali je isto tako upoznala bogato nasljeđe samostana Reda sv. Benedikta. Andrija II. okrunjen je za kralja 29. svibnja 1205. godine i već 14. rujna realizira svoju ideju o gradnji samostana u Topuskom. Šalje na generalni kapitul u Citeaux pismo s molbom da u Toplici sagradi opatiju Blaženoj Djevici Mariji i dovede red cistercita. Samostan je izgrađen do 1208. godine, kad počinje redovan monaški život po strogim pravilima koje je utemeljio sv. Bernard. Poput ostalih cistercitskih opatija, i ona u Topuskom bila je središte gospodarskoga i duhovnog života širokog područja. Cisterciti su živjeli u velikim zajednicama klerika i laika koje su funkcionirale poput samodostatnih gospodarskih i upravnih cjelina. Svaki je samostan imao i svoju školu u kojoj su se obrazovali mladići za duhovnu i svjetovnu karijeru. U opatiji odsjedaju kraljevi i biskupi, knezovi i banovi, velikaši i ratnici. Tu se pišu i rješavaju važni dokumenti i povelje.

Posredstvom reda cistercita ostvaruju se prvi diplomatski odnosi Hrvatske i Europe potvrđeni službenim dokumentima i održava se veza tijekom svih stoljeća njihovog boravka u Topuskom.

Brzo se šire po Hrvatskoj i osnivaju samostane: Senj (1214.), opatija “Vallis aurea” u Kutjevu (1232.), Petrovaradin (XIII. stoljeće), Zagreb (XIII. stoljeće), Samobor (XIII. stoljeće)… Nažalost, ti su samostani nestali tijekom stoljeća. Unatoč njihovoj kulturno-povijesnoj, ali i arheološkoj vrijednosti, od ovih velebnih zdanja danas su ostale samo ruševine.

Portal srušene crkve u Topuskom / foto: lzmk.hr

Primjerice, i srednjovjekovno kaptolsko naselje Dolac razvilo se upravo oko samostana cistercita. Oni su ovdje imali niz djelatnosti – mlinove, mesnice i kupališta. Njihovo groblje nalazilo se tik uz južnu stranu crkve sv. Marije. Nakon požara 1639., kada je izgorio stari cistercitski samostan, groblje je premješteno s južne na sjevernu stranu crkve, na prostor današnje ribarnice.

Nedovoljno poznati tragovi cistercita

Tri i pol stoljeća cisterciti su u Hrvatskoj djelovali u tri opatije. Kutjevački podrumi i vinogradi jedno su od najvrjednijih gospodarskih nasljeđa cistercita. I tzv. Draškovićevi podrumi u Topuskom zapravo su iz vremena cistercita i identični su Kutjevačkima. Osim gospodarstva, cisterciti su zaslužni za brojne ispisane stranice koje svjedoče o Hrvatskoj u vremenu od 13. do 16. stoljeća. Nakon toga, ovaj je red nečujno nestao, a pripojeni su Zagrebačkoj biskupiji. Trebalo je četiri i pol stoljeća da se ponovo vrate. 1982. stigli su u Jastrebarsko, a 2008., nakon skoro 30 godina rada, posljednja dva hrvatska cistercita napustila su Hrvatsku i vratili se u matičnu opatiju Wettingen-Mehrerau na Bodenskom jezeru u Austriji.

Bijeli, šutljivi monasi, kako su tiho stupili u hrvatsku povijest, tako su nečujno iz nje i nestali.

Cisterciti su utjecali i na razvoj crkvene arhitekture. Prve cistercitske crkve su bazilikalnog tipa s poprečnim brodom, ravnim korskim završetkom i dvjema pravokutnim kapelama, a poslije kor dobiva polukružni završetak. U građevinskoj konstrukciji usvajaju elemente rane gotike. U početku cistercitske crkve nemaju zvonika, dok se poslije grade masivni zvonici koji se naslanjaju na pročelje. Unutrašnjost crkava je jednostavna, bez ukrasa. Crkve i samostani grade se po određenoj shemi, tako da se cistercit u bilo kojoj opatiji na svijetu može kretati “zavezanih očiju”.

Opatija Cluny / foto: Pixabay