Slavimo na nebo uznesenu Mariju, ali još više slavimo trojedinoga Boga koji se u njoj proslavio kao Bog života, Bog slave, Bog koji ima zadnju riječ nad ljudskom poviješću. U Mariji prepoznajemo slavnu i radosnu budućnost Crkve i nas vjernika, unatoč svim zlima i protivštinama koje se događaju u sadašnjosti i koje su se događale u prošlosti.

U dogmi, tj. u istini o Marijinom uznesenju, prepoznajemo sliku i početak konačne slave nas vjernika i Kristove Crkve. Kako nas uči Drugi vatikanski sabor, Isusova i naša majka Marija, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti. Crkva u Mariji, stoga, s radošću promatra ono što sama želi i nada se da će biti (usp. LG 68, SC 103).

Prvi koji je širom otvorio vrata nebeske slave i omogućio Marijino uznesenje je Isus Krist, naš Spasitelj.

On je, naime, prvi proslavljeni čijim je uskrsnućem otvoreno nebo i koji je je kroz muku i smrt ušao u život, te se očitovao kao pobjednik. O tome nam jasno govori sveti Pavao u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima:

„Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak.“

Uskrsli Krist je prvi oživljeni u vječnu slavu, a zatim slijede koji su Kristovi. U tom slijedu prepoznajemo Blaženu Djevicu Mariju kao prvu proslavljenu od ljudi, kao onu koja prva uživa plodove Isusove slave i uskrsnuća.

U svjetlu Isusovog uskrsnuća i Marijinog uznesenja duboko vjerujemo da konačna budućnost svijeta i čovječanstva nije zlo, smrt, grijeh i propast, nego da će konačnu riječ i konačnu budućnost imati Bog i koji su Božji, koji vjeruju, nadaju se i ljube, koji svoj život žive u povjerenju i predanju Bogu Isusa Krista, te žive u snazi njegova Duha.

Dogma o Marijinom uznesenju jasno ukazuje da je Marija na nebo uznesena tijelom i dušom. Važno je zato uočiti kako se ne spašava samo duša, nego i tijelo, i duša, i duh, tj. čitav čovjek.

Prema biblijskoj antropologiji, čovjek je duh, duša i tijelo, te Bog želi spasenje čitavoga čovjeka.

Sjetimo se da je i Isus uskrsnuo u tijelu: tijelo mu je proslavljeno, preobraženo, te je na nebo, k Ocu, uzašao dušom i tijelom. Tako i Marija. Zato se i mi kršćani nadamo proslavi čitavog svoga bića: vjerujemo u uskrsnuće tijela, kako i ispovijedamo u Vjerovanju. Upravo je tako, na otajstven način, i Marija proslavljena i dušom i tijelom te u njoj prepoznajemo svoju konačnu proslavu.

Također na svetkovinu Uzašašća ispovijedamo da je Isus na nebo uzašao. Važno je, međutim, imati u vidu da nebo nije tek kozmički ili fizički pojam, već označuje kraljevstvo Božje ili nebesko, odnosno sam raj kao eshatološko i duhovno zajedništvo između Boga i ljudi i ljudi međusobno u ljubavi.

Taj raj, nebo i Kraljevstvo počinje već ovdje, među nama, kako nas uči sam Isus, naš Spasitelj.

Nebo, odnosno kraljevstvo Božje, jest duhovna stvarnost koja započinje Kristovom osobom i njegovim povijesnim dolaskom te vjerom u njega. Tamo, dakle, gdje je Krist i gdje postoji živa vjera, nada i ljubav među njegovim učenicima, tamo počinje i nebo.

I mi kršćani i katolici ovoga našega vremena štujemo Mariju kao Isusovu i našu majku, te u Mariji na nebo uznesenoj promatramo s radošću i nadom i našu definitivnu budućnost, svjesni da ta budućnost po živoj vjeri već sada započinje.

Pozvani smo na vjeru koja je poseban, božanski oblik gledanja i promatranja; na živu vjeru koja spašava i koja uvodi već sada u zajedništvo sa živim Bogom Isusa Krista.

Pozvani smo na vjeru koja gleda i vidi iznad isključivo materijalnog, vidljivog, opipljivog i zemaljskog; na vjeru koja promatra Boga kao istinsko bogatstvo; na vjeru koja uvodi u predokus nebeske proslave u kojoj je već sada naša prethodnica i majka, Blažena Djevica Marija.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.