Sakrament pomirenja je sakrament koji je kroz povijest doživio najviše promjena – od stroge pokore u ranoj Crkvi do današnjeg naglaska na pomirenju, milosrđu i osobnom susretu s Bogom.

Današnje poimanje ispovijedi ne može se odvojiti od njezine psihološke dimenzije, ali ni od pastoralne osjetljivosti i autentične duhovne prakse.

U samom činu ispovijedanja svećenici imaju važnu, odgovornu i neprocjenjivu ulogu.

Svećenik, koji i sam poznaje slabosti pokajnika jer ih dijeli iz vlastitog iskustva, pozvan je biti strpljiv slušatelj i posrednik Božje blizine.

Dok jednim uhom sluša pokajnika, drugim uhom ispovjednik treba slušati Božji glas.

Dok jednim uhom sluša pokajnika, drugim uhom treba slušati Božji glas jer ispovijed nije puka forma ni psihološki razgovor, nego mjesto preobrazbe i susreta s milošću.

Foto: Canva

Bilo bi opasno svoditi ispovijed na obični razgovor ili psihologizaciju kojom se sakrament lišava duhovne snage.

Stoga sakrament pokore zahtijeve temeljitu pripremu sa strane svećenika i vjernika koji prima sakrament kako bi u potpunosti bio prostor istinskog oslobođenja.

„Ispovjednik ima zadaću čuti ono što pokajnik kaže i čuti ono što on ne kaže; povezati u životu pokajnika ono što sam nije uspio povezati, a to je veliko umijeće kojem se treba učiti“, istaknuo je fra Ante.

Ispovijed bi trebala biti iskustvo istine, milosrđa i novog početka – mjesto gdje čovjek, oslobođen tereta, može krenuti u novi život.