Sv. Faustina, slaba i iscrpljena bolešću, u svetoj misi polnoćki dobila je božićnu milost koja ju je razveselila i duboko utješila: Vidjela je betlehemsku štalicu i Svetu obitelj u njoj.
25. prosinca 1936., polnoćka.
Prije večere otiđoh kratko u kapelu, da bi u duhu lomila božićni kruh s onim osobama koje su bliske mom srcu. Predstavila sam ih Gospodinu imenom i molila milost za njih. To još nije bilo sve.
Preporučila sam Gospodinu progonjene, trpeće i one što ne poznaju njegovo Ime i posebno jadne grješnike.
Nakon večernjeg objeda osjećala sam se jako umornom i bolesnom.
Prije polnoćke htjela sam ostati budnom, ali ne mogah.
Odmah sam zaspala, jer sam se osjećala jako loše. Ali kod zvonjave za polnoćku skočila sam odmah. No, obukla sam se s velikom mukom, jer mi je postajalo sve lošije.
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Kada sam došla na polnoćku, uronila sam na početku svete mise u duboku pobožnost.
Vidjela sam jaslice u Betlehemu pune svjetlosti. Presveta Djevica je umotavala Isusa u pelene. Bila je uronjena u Ljubav. Sveti Josip je još spavao.
Tek kada je Majka Božja položila Dijete Isusa u jaslice, Josipa je probudilo svjetlo Božje.
Također on je molio. Nakon nekog vremena ostadoh sama s malim Isusom.
Ispružio je svoje ručice prema meni i razumjeh da Ga trebam uzeti u ruke. Isus nasloni svoju glavicu na moje srce, a svojim dubokom pogledom dao mi je razumjeti da se On ugodno osjeća na mom srcu.
U tom trenutku Isusa nestade i zvonce zazvoni za svetu Pričest.
Moja duša onemoća od radosti.
Na kraju sv. Mise bila sam tako iscrpljena da sam morala napustiti kapelu i otići u svoju ćeliju. Nisam mogla otići na zajednički čaj.
Moja je radost bila velika za vrijeme blagdana, jer sam ostala neprestano sjedinjena s Gospodinom.
Vidjela sam da svaka duša čezne za Božjom utjehom, ali ne želi se nikako odreći ljudskih zadovoljstava. Ipak, te dvije stvari ne mogu se nikako spojiti.