Kada govorimo o liturgiji općenito znamo kako je to susret Boga i čovjeka na jedan „propisan“ način, odnosno, postoje neke norme koje je potrebno poštivati tijekom jednoga liturgijskoga slavlja. Korizma je takozvano jako vrijeme u Crkvi, no Vazmeno trodnevlje je „jače“, odnosno sadržava u sebi određene obrede koje ne možemo sresti u nekim drugim vremenima tijekom liturgijske godine. U ovome tekstu dotaknut ćemo se samo svakog pojedinog dana ne ulazeći u sve detalje, ali dajući jedan pregled za lakše razumijevanje pojedinih obreda, a time i djelatnije dioništvo prilikom jednoga slavlja.

Veliki četvrtak

Obredi Velikoga četvrtka započinju misom posvete ulja u katedrali. Taj čin ponajprije očituje zajedništvo mjesnoga biskupa sa prezbiterima određene biskupije, ali jednako se tako na toj misi blagoslivlja ulje koje se koristi u obredu bolesničkog pomazanja i posvećuje se krizmeno ulje za slavlje sakramenta potvrde u cijeloj biskupiji. Ulje je unutar Crkve izgubilo neko svoje prvotno značenje jer se više ulje ne izlijeva, nego se neznatno pomazuje unutar obreda različitih sakramenata, ali i dalje ulje zadržava svoje mjesto unutar sakramenata potvrde i bolesničkog pomazanja te u posveti određene crkve.

Potom slijedi misa večere Gospodnje u večernjim satima koja nam ostaje upečatljiva zbog geste pranja nogu izabranim „apostolima“ unutar pojedine župe. Ta gesta ulazi u liturgiju iz Ivanova evanđelja kao gesta poniznosti, ali i primjera kojega nam je Gospodin ostavio (Iv 13). No ona ima i svoju pozadinu koja govori o Gospodinovoj cjelovitoj brizi za čovjeka. On nas ne čisti samo duhovno od grijeha, nego nam daje i fizičku/tjelesnu čistoću. Da bi pobožni Židov Kristova vremena mogao ritualno biti čist morao se oprati u bazenu imena mikveh, ali u tom bazenu bi nam nakon izlaska noge bile prljave jer bi svi prošli kroz njega. Pranjem nogu učenicima, Krist im ne daje samo ritualnu ili obrednu čistoću, nego cjelovitu čistoću čovjeka na sve tri razine: duha, duše i tijela. S obzirom kako mi imamo Krista, nije nam potreban više mikveh, nego imamo sakrament pomirenja/ispovijedi kako bismo imali potpunog udjela u Kristovoj žrtvi.

Sam obred euharistijskog slavlja toga dana, nakon obreda pranja nogu, prati jednu redovitost koja nam je poznata, sve do poslije pričesti. Nakon pričesti u neku pokrajnju kapelu ili neki pokrajnji oltar pohranjuje se preostale hostije kako bismo se mogli pričestiti u obredu Velikoga petka. Tu svakako treba izbjegavati poveznice svetohraništa s Kristovim grobom jer Crkva tu ulazi u „veliki post“ jer ne slavi euharistiju sve do vazmenoga bdjenja. Također, liturgijske preporuke su takve da se održi klanjanje u tišini te da nema nikakvog svečanog izlaganja Presvetoga.

Veliki petak

Na Veliki petak liturgija započinje tišinom kao odgovorom na Božju ljubav očitovanu u otajstvu križa. To primjećujemo i u ulasku svećenika unutar liturgijskog prostora – svećenik ulazi u tišini te pred oltarom izvršava čin prostracije (legne) pred ogoljeni oltar. Središnji dio obreda toga dana jest čitanje/pjevanje izvještaja muke iz evanđelja po Ivanu.  Potom slijedi drevna sveopća molitva vjernika u deset zaziva. Nakon toga imamo klanjanje križu koje nam biskup Šaško opisuje ovako:

„Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme Križu. Osobito su dojmljivi prijekori u kojima se čuje Božje pitanje: “Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni.” Bog svomu narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element “Trisagion” (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. “Usta moja opjevajte sretno svršen slavni boj’ s antifonom “Križu sveti. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem, vidljivim na primjer u sljedećim stihovima: “Savij grane stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom. Neka mine sva tvrdoća prirođena biću tvom. Tijelu Kralja svevišnjega budi mekšom posteljom.” Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja Križu.“ (Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor, str. 369.)

Posljednji dio obreda Velikoga petka jest obred pričesti nakon kojega Crkva ulazi u tišinu iščekujući uskrsnuće. To vrijeme do Vazmenoga bdjenja preporučeno je za osobnu molitvu pred Kristovim grobom, zadržavajući uvijek nadu i u vlastito uskrsnuće. Stoga i obredi Velikoga petka nisu ispunjeni samo nekom tugom, nego i nadom, nadom vječnoga Uskrsa.

Vazmeno bdjenje

Vazmeno bdjenje započinje službom Svjetla, blagoslovom ognja ispred određene crkve koje sadržava i upisivanje (sve manje prisutno) slova Α i Ω te broj godine u kojoj se bdjenje slavi. Svjetla u crkvi trebaju biti ugašena kako bi se uz poklik Svjetlo Kristovo prizvalo u svijest okupljenih Kristovo uskrsnuće. Potom slijedi jedan od najdojmljivijih dijelova, a to je Hvalospjev vazmenoj svijeći ili Exultet po početnim riječima toga hvalospjeva na latinskom. U tom hvalospjevu sadržana je povijest spasenja, ali jednako tako i molitva da Kristovo uskrsnuće ne bude samo prolazna stvar za pojedinca nego stvarnost svakoga vjernika.

Potom slijedi Služba riječi koja sadrži sve skupa 9 čitanja od toga je 7 iz Staroga zavjeta, a 2 iz Novoga. No zbog neke „praktičnosti“ najčešće se čitaju samo tri iz Staroga i dva iz Novoga. Time se svakako gubi na dubljem ili potpunijem smislu Službe riječi. Između čitanja Staroga zavjeta i Novoga pjeva se himan Slava Bogu na visini kojega nije bilo u korizmi. Sam početak himna obilježen je zvonom zvona (koja ne zvone od mise Večere Gospodnje) i paljenjem svjetla u crkvi. Tako naša osjetila bivaju zahvaćena na svim razinama snagom Kristova uskrsnuća.

Nakon ovakvog dojmljivog dijela slijedi navještaj evanđelja te potom obred blagoslova vode kojom se škropi narod i krste katekumeni, naravno ondje gdje ih ima. Sam obred blagoslova je po sebi dinamičan i sadrži simbole koji nas podsjećaju na naše krštenje kojim smo postali dio Kristova tijela. Nakon toga slijedi posljednji dio, a to je euharistijska služba koja je ista kao i u ostalim euharistijskim slavljima.

Ovaj cjelokupni tekst služi samo kao poticaj tebi za sudjelovanje u obredima vazmenog trodnevlja. Lijepo je sudjelovati u križnome putu, ali taj put ostaje prazan bez ovih obreda. Križni put završava u grobu, a mi nismo ljudi groba, nego uskrsnuća. Svaki ovaj obred moguće je pronaći i u literaturi, ali i na internetskim stranicama. Uzmi si za zadatak da proučiš najsvečanije trenutke jedne liturgijske godine kako bi te u potpunosti zahvatila snaga Kristova uskrsnuća. Nema ništa gore od kršćanina/framaša koji je ispražnjen od liturgijskog slavlja. Bez te stvarnosti našega života ostajemo samo ljuštura koja nije sposobna biti svjedok nikome. No mi smo pozvani biti svjedoci praznoga groba, jer Krist je uskrsnuo. Neka i ovo vazmeno trodnevlje bude tvoj susret s uskrslim Kristom, jer samo taj susret ima snagu promijeniti ovaj svijet!

Izvor: Franjevačka mladež