Ova se nedjelja naziva „Gaudete“, što znači: „Radujte se“, jer Gospodin dolazi, već je blizu.

To je radost koja na poseban način odjekuje ovdje, u Krašiću, mjestu obilježenom patnjom, ali i vjernošću blaženog Alojzija Stepinca, koji je ovdje rođen, kršten i gdje je primio svoj kršćanski odgoj, no ovdje je također proživio i svoju muku i smrt.

To je radost jer se ovih dana voljeni Blaženik nakratko vratio kući.

Tko zna kakvu će radost i on sam iskusiti na nebu, ponovno osjećajući miris ove zemlje, pjev ovih ptica, lavež pasa, poznati naglasak svojih sumještana!

Prijenos relikvija Alojzija Stepinca u Krašić / Foto: Josip Vuković

Ove su misli samo čista poezija. Ovdje je on proživljavao tvrdu stvarnost boli, zatočeništva, poniženja, kušnji, tjelesnih i duhovnih, kao i mnogi proroci o kojima nam Biblija govori!

Jedan od njih je Ivan Krstitelj, kojega u današnjem Evanđelju susrećemo u tamnici. Veliki prorok, onaj koji je Isusa pokazao kao Jaganjca Božjega, sada je u tami. Ne samo fizičkoj, u zatvoru, već i u duhovnoj tami. U trenutku kušnje i u njemu se javlja sumnja, tama koja mu pomračuje svjetlo. Više ne vidi tko je Isus. Stoga šalje svoje učenike da ga pitaju:

Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?

Krstitelj je zamišljao snažnog Mesiju, suca koji će kazniti zle i vidljivo trijumfirati. Umjesto toga, govore mu o blagom Isusu, koji traži bolesne, koji se približava udovicama i tješi ih, koji sjeda za stol s grešnicima, oprašta čak i onima koji su pali, koji su prekršili Zakon! To ne odgovara slici Mesije kakvu je Ivan imao.

I ovdje dotičemo samu srž evanđeoske poruke: Božja logika nije naša logika, njegove misli nisu naše misli (usp. Iz 55, 8)!

Tu je logiku, ovdje u Krašiću, na izvanredan način živio i bl. Alojzije Stepinac.

Progonjen, ponižen, zatvoren, po svim je ljudskim mjerilima imao sve razloge da mrzi, da se pobuni, da osuđuje. A on je, naprotiv, upravo u svojoj oporuci tražio oproštenje od svakoga koga je, i nenamjerno, možda povrijedio, a za svoje je progonitelje ponovio upravo Isusove riječi s križa: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“

Prijenos relikvija bl. Alojzija Stepinca u Krašić / Foto: TUZN, Josip Vuković

Sveti papa Ivan XXIII. bio je posebno dirnut tom njegovom nutarnjom veličinom. U pogrebnoj je homiliji naglasio:

„Kako je nježno, kako je dirljivo njegovo traženje oprosta od onih koje je u svom životu… možda i najmanje mogao povrijediti; kako je uzvišeno, za one koji su ga tako nepravedno mučili, to ponavljanje posljednjih riječi umirućega Isusa!“

Tako se Bog „osvećuje“: ne osuđujući, već spašavajući. Ne slamajući grešnika, već uzimajući na svoja pleća njegov grijeh. Božja „osveta“ je ljubav koja dobrom pobjeđuje zlo.

Međutim, koliko puta ostajemo zatočenici svoje stare ljudske logike! Osvete koja ne stvara ništa drugo osim što rađa novu mržnju. Koliko puta kažemo: bio bih spreman oprostiti… samo kada bi me zatražili oprost; samo kada bi se ponizili preda mnom!

Isus nije čekao isprike onih koji su ga razapeli. Molio je za njih dok su ga pribijali na križ. Tražio je oprost za one koji nisu ni znali što čine, baš kao i naš dragi Blaženik. To je mjerilo kršćanskog milosrđa!

Zasigurno, blaženi Alojzije, koliko god mu se mi divili i štovali ga, nije utjelovljeno Evanđelje. Samo je Isus Riječ Božja koja je postala tijelom, odnosno stvarnošću.

Blaženik je, poput svakoga drugog sveca, odraz Evanđelja.

Dopustio je da ga preobrazi logika Evanđelja jer se istrošio za Krista, ogledao se u Njemu. Povjerovao je u Njegovu ljubav i svim je svojim snagama molio za dar srca i uma sličnih Isusovom srcu i umu.

…Zato ‘ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje’ prva je zapovijed. Druga je: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mk 12,30-31).

Da bi Ivan Krstitelj razumio ovu njegovu logiku, njegove prioritete, Isus nije držao duge govore. Odgovorio je Ivanovim učenicima pokazujući djela: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrsavaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. To su isti znakovi koje je već najavio prorok Izaija: Nek` procvjeta pustinja… Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava. To su konkretni znakovi ljubavi Boga koji nije došao osuđivati, već liječiti, odnosno spasiti.

Radost ove nedjelje ne proizlazi iz iluzije da će sve biti dobro. Ivan je bio u tamnici. Stepinac je bio u zatočeništvu i bolestan. U svijetu još uvijek postoje ratovi i nepravda. Ipak, kršćanska se radost rađa iz sigurnosti da je Bog vjeran, da je njegova pravda spasenje, da je milosrđe njegov odgovor na naš grijeh.

Što se od nas danas traži?

Traži se da Isusu dopustimo da bude Isus, a ne Mesija kojega bismo mi osmislili prema svojim željama ili maštanjima. Od nas se traži da prihvatimo Njegovu logiku, čak i onda kada nas zbunjuje.

Logika vjerovanja je da posljednji mogu postati prvi; da onaj koji izgubi svoj život iz ljubavi, ponovno ga nalazi; da križ nije kraj, već početak slave; da je blagost naša snaga; da je više radosti u davanju nego u primanju; da je jedina istinska Božja „osveta“ Njegovo praštanje.

U ovo vrijeme došašća, dok se svijet često priprema za Božić samo izvana, mi smo pozvani pripremiti se iznutra: dopuštajući Isusu da nas izliječi, da nam oprosti, da nas preobrazi.

Radujmo se: Gospodin se približava kada počnemo razmišljati poput Njega. On nas dolazi spasiti od mentaliteta svijeta koji priziva osvetu, dok je Božja osveta jedino – ljubav! Blaženi Alojzije, moli za nas.