Došašće ili advent vrijeme je pripreme za Božić, dolazak i rođenje Isusa Krista. Počinje četiri tjedna prije Božića.

Hrvatska tradicijska kultura bogata je predbožićnim i božićnim običajima. To je zbroj svih tradicijskih običaja koji nastaju, izvode se i funkcioniraju u hrvatskom kulturnom prostoru. Hrvati su od samoga početka kršćanskog življenja imali Božić u svoj punini sadržaja s brojnim simbolima, odnosno, božićnom tradicijom u kojoj svjetlost, zelenilo, darivanje i mnogo drugih elemenata čine božićni ugođaj. Slavljenje i priprema za Božić nije ista u svim hrvatskim krajevima i svako je područje razvilo sebi specifičan oblik slavlja.

Ta priprema u nekim krajevima počinje već na sv. Katarinu 25. studenog, točno mjesec dana prije Božića. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: “Sveta Kata zatvara vrata”. Važan je u tom vremenu i blagdan sv. Nikole, 6. prosinca koji se odlikuje ophodnim činom darivanja, naročito dobre djece. No, pravi predbožićni blagdan je onaj sv. Lucije, 13. prosinca, kao izravno predbožićno vrijeme, koje se u narodu određuje pojmom „brojanica” ili „dvanaestodnevnica” jer se njime odbrojava 12 dana, od Sv. Lucije do Božića. Na taj se dan obično sije i božićna pšenica.

U došašću, tri predbožićne nedjelje starinski se zovu: djetinjci, materice i očići, a povezane su s običajima darivanja slatkiša ili suhog voća. Prema tumačenju vjeroučiteljice iz Osijeka i urednice portala www.vjeraidjela.com mr. Snježane Majdandžić Gladić, u nekim katoličkim krajevima, posebno u dijelovima Bosne i Hercegovine, Dalmatinskoj Zagori i Bačkoj, još uvijek su sačuvani stari lijepi običaji obiteljske prisnosti i šale, a vezuju se uz drugu, treću i četvrtu nedjelju došašća.

„Tako se druge nedjelje došašća obilježavaju djetinjci, treće materice, a četvrte očići. Iako se običaji razlikuju od kraja do kraja, svima je zajedničko zbijanje šale, takvo koje ima za cilj još više međusobno zbližiti ukućane, rodbinu i prijatelje, a manifestira se kroz razne oblike darivanja kakvom sitnicom – na Djetinjce djeca daruju roditelje, na Materice to čini majka djeci i drugim čestitarima, a na Očiće otac kuće.

Djeca bi se tako na Očiće ustala rano i odmah išla kakvim konopčićem “svezati” oca, koji je potom morao platiti svoje oslobođenje tako da ih daruje novčićem ili nekom drugom sitnicom. (Isto bi činila na materice, samo što bi se onda vezivala majka, a koja bi ih darivala orasima, lješnjacima, smokvama, slatkišima i sl.) Potom bi očiće čestitali i svim drugim muškarcima među rodbinom i susjedima, a pri tome bi ih pozdravljali ovim ili sličnim riječima:

“Faljen Isus, očići, božićno je vrime,
mi smo došli sada tražit’ vaše otkupljenje.
Pođite na tavan, donesite mese,
ako nije suvo, otvorite kese.
Ako ništa nema, višanje se sprema!”

Adventski vijenac – značenje i povijest

U široko prihvaćenim pučkim običajima adventskog vremena u novije vrijeme, neizostavan je i adventski vijenac. U antičko vrijeme, vijenac je predstavljao znak pobjede, a u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivena spasenja. Čine ga dva temeljna simbola: krug – simbol vječnosti kao najsavršeniji geometrijski oblik, bez početka i bez kraja te svijeće, odnosno svjetlost, kao simbol pobjede nad tamom, odnosno zlom.

Vijenac može biti načinjen od različitog zimzelenog raslinja koje predstavlja neprekinuti ciklus života. Božikovina i tisa simboliziraju besmrtnost, lovor pobjedu nad progonom i patnjom, a cedar snagu i ostvarenje. Božikovina ima posebno značenje u kršćanstvu, njeni bodljikavi listovi podsjećaju na Kristovu krunu od trnja. Orasi, sjemenke mahuna te češeri bora koji se koriste za dekoraciju vijenca, simbol su života i uskrsnuća.

U došašću, zanimljiva je i simbolika boja. Primjerice u liturgiji adventskoga vremena prevladava ljubičasta, kao pokornička boja (nekada se tijekom Došašća prakticirao post). Također, kao izraz pokore i duhovne pripreme za blagdan Božića, vjernici kroz četiri tjedna pohode rane mise koje se nazivaju zornice. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi, a pri tome je važna budnost i otvorenost i očiju i srca.

Suvremeni vijenci imaju svijeće različitih boja, a običaj dopušta i korištenje bijelih svijeća. Ipak tradicionalno se na vijenac stavljaju tri ljubičaste i jedna ružičasta. Također, ljubičasta je i boja svećeničke misne haljine tijekom adventa.

Prve nedjelje došašća pali se prva ljubičasta svijeća, svijeća nade. Nazivaju je još i postilica ili proročanska u  sjećanje na proroka Izaiju koji je prorokovao Kristovo rođenje.

Druga ljubičasta svijeća, Betlehemska svijeća ili pomirilica simbolizira Kristove jaslice, predstavlja ljubav i pali se druge nedjelje adventa.

Na polovini došašća, treće nedjelje, pali se ružičasta ili pastirska svijeća, koja simbolizira radost zbog Božića koji se bliži.

Posljednja ljubičasta svijeća ili anđeoska svijeća, pali se  četvrte nedjelje, a simbolizira mir.

Neke inačice  adventskog vijenca imaju i petu, bijelu svijeću, simbol Kristove bezgrešnosti, a tradicionalno se pali na Badnjak ili Božić.

I još malo povijesti za kraj: Prvi adventski vijenac, u obliku kakvoga poznajemo, nastao je 1839. godine  u Hamburgu. Načinio ga je evangelistički pastor Johann Hinrich Wichren, osnivač doma za siromašnu djecu. Želeći djeci slikovito pojasniti iščekivanje Božića, konstruirao je drveni krug od kotača zaprežnih kola na koji je postavio 19 malih crvenih svijeća i 4 veće bijele svijeće. Svaki dan palili bi jednu malu crvenu svijeću, a nedjeljom veću, bijelu. Vijenac (odnosno kotač) se kroz vrijeme modificirao i ukrašavao zimzelenim grančicama, a s vremenom drvo je u potpunosti zamijenjeno zimzelenim granjem.