Iskustvo svakodnevice popraćeno brzim razvojem tehnologije omogućuje čovjeku da brzo i efikasno rješava svakodnevne obveze, dok brza on-line komunikacija istodobno povećava globalnu svijest o međusobnoj pripadnosti.

Kako piše autorica Martina Vuk, internet, virtualna socijalna transparentnost, uključujući socijalne mreže poput Facebooka i Twittera, kao i svojevrsno medijsko nadmetanje, samo su mali rezultat onoga što cijeli globalni sustav vođen internetom omogućuje.

I dok, s jedne strane, taj globalni sustav ima koristan cilj – bolju međuljudsku povezanost i brzu izmjenu informacija, s druge strane, kao nuspojavu, ili pak možda i svojevrsni ijatrogeni učinak, globalna internetska komunikacija, osim virtualne kontrole, rezultirala je i određenom vrstom osobnog otuđenja ili pak zaboravom življenja međuljudskih odnosa.

Prema tome, brzina i efikasnost odnosa, kao i njegova kvantiteta u smislu velikog broja »Facebook fanova«, ne znači kvalitetu, ni prisnost međusobnih odnosa (susreta).

Na primjer, pokatkad savršeno funkcioniramo preko on-line socijalnih mreža, no u realnosti, kada se nađemo licem u lice s drugom osobom, naše samodostatno ‘Ja’ često ili ostane razočarano razinom osobne ‘neučinkovitosti’ u stvaranju kvalitete odnosa, ili pak, našavši se u njezinoj neposrednoj blizini, postanemo svjesni vlastite ograničenosti življenja odnosa s drugom osobom.

Iako je možda napredak suvremene komunikacijske tehnologije imao za cilj smanjenje otuđenosti i napuštenosti, gotovo paradoksalno, sve veća potreba za internetom, mobitelom ili televizijom upravo bilježi sve veći porast slučajeva svjesnosti o vlastitoj otuđenosti, asocijalnosti, straha od napuštenosti i osjećaja osamljenosti.

Isto tako, dok danas gotovo svi postaju virtualni prijatelji, pravo prijateljstvo gotovo da iščezava. Uzrok tomu sociolog Ray Pahl pripisuje strahu modernog čovjeka od spoznaje istine o sebi i, s druge strane, potrebe skrivanja.

Povezano s time, nedavna istraživanja iz područja sociologije i psihologije na američkom Stanfordu pokazala su da unatoč virtualnomu socijalnom vrtlogu, u realnosti postoje ljudi koji ili nemaju mogućnost pronalaska prijatelja ili pak prijatelje uopće nemaju.

Također iskustvo samoće i osamljenosti nije samo do onih koje društvo smatra socijalno isključenima, ili ih pejorativno naziva »samcima«. To je vrlo često prešutni problem i samih bračnih drugova, onih koji su u vezi, a i sve češći problem ‘slavnih’…

I dok se Isus povlačio u osamu moliti, a crkveni oci u pustinju kako bi…bili bliže sebi i Bogu, suvremeni je se čovjek plaši…

Jer iskustvo samoće ili, nazvala bih to iskustvom toga modernog oblika pustinje, jest mjesto gdje se čovjek bori sa suprotnim, s onim bolnim i pomalo destruktivnim u samom sebi, a od kojeg ga ovaj ubrzani način života akcije koliko prividno izvlači, toliko još više uvlači.

No život bez iskustva samoće ili pak trenutaka tišine i sam može postati destruktivan i otuđujući. Stoga iskustvo samoće, šutnje ili pak osamljenosti ipak ne mora biti samo tragično.

Možda kao oblik moderne pustinje, baš tu možemo pronaći onaj tihi trenutak osobnog mira u kojemu nam Bog daje šansu da ga susretnemo.

Možda je to mjesto u kojemu, unatoč strci modernog kaosa, sam Bog ne samo da nam se želi približiti nego samoinicijativno kreira to mjesto naše ljudske samoće kao svoj dar i mjesto susreta s Njime…

Naposljetku samoća ili osjećaj osamljenosti nije izgubljeno vrijeme, niti pak je to nečiji egzistencijalni promašaj.

To je zapravo milost i tihi dodir Božje ljubavi koji nam otvara šansu da uzmognemo na nov način osjećati, ljubiti i vjerovati, te da umjesto pukog brbljanja i izloženosti medijskom kaosu, spasimo dostojanstvo riječi, stvaralačku snagu vlastite nutrine i veću solidarnosti s ljudima…

Čitav tekst i ostale druge jednako vrijedne autore (Tonči Tadić, Nikola Kuzmičić…)potražite u najnovijem tiskanom izdanju mjesečnika ‘Kane’, a možete ih kontaktirate i putem društvenih mreža.