Godina je 2016., završio sam filozofsko-teološki studij i bio spreman za svećeništvo, za početak drugačijeg života i preuzimanje dužnosti i obveza koje do tada nisam obavljao. U listopadu sam zaređen za đakona i na prvu službu koja mi je bila povjerena gledao sam sa strahopoštovanjem.

Služba đakona bila je na dvije župe i zahtijevala je mnogo angažmana s moje strane. I u tome sam uživao. Pristupio sam uređenju župnog ureda, digitalizirao mnogo podataka, sudjelovao na različitim razinama oragnizacije župne zajednice zajedno sa župnikom. Organizirao sam redovne susrete s mladima i vodio molitvenu zajednicu i cjelokupnu katehezu u župi. U toj godini sam zajedno s Povjerenstvom za mlade organizirao nacionalni susret mladih u Vukovaru koji je okupio 40 tisuća mladih.

Ta godina je bila iznimno plodna i zahtjevna.

Zahvalan sam Gospodinu za cijelu tu godinu i za sve što sam u toj godini od iskustva pohranio i na ljudima koje sam upoznao, ostavili su na mojem životu, što možda niti ne znaju, veliki trag.

U lipnju 2017. godine na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla zaređen sam za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Mogu reći da je dan svećeničkog ređenja bio najljepši dan u mojemu životu, urezan u najveće dubine mojega srca. Jednako tako i najemotivniji.

Sjećam se večeri uoči ređenja, molitve u kapelici našeg Bogoslovnog sjemeništa, odlaska u sobu kroz duge hodnike i lijeganja u krevet.

Ideš i koračaš hodnicima posvješćujući si, koliko možeš, trenutke u kojima se pripremaš na nešto što te nadilazi.

Idem spavati u nekom posebnom ugođaju, svjestan, ali tek djelomično, veličine onoga što će se sutra dogoditi. Kad pišem djelomično, hoću reći kako nikada neću dokučiti svojim umom i srcem kako je i koliko je velika djela učinio za mene Gospodin.

Jutro 29. lipnja 2017. Probudio sam se u 4:30, nisam više mogao spavati. Buđenje je bilo puno suza zahvalnosti. Shvatio sam koliko sam malen pred otajstvom koje će se za nekoliko sati dogoditi u mojemu životu. Dugo sam plakao u zahvalnosti pred Bogom, mogu reći da su to bili posebni trenuci molitve u mojem životu, molitve bez riječi, puna srca.

Odlazak na svećeničko ređenje bilo je kroz dvorište biskupskog dvora. Nisam se htio susresti sa svojim najbližima koji su čekali pred katedralom. Možda sam pomalo i sebično sačuvao te trenutke za sebe. Odijevao sam se u sakristiji katedrale i čekao početak svete mise. Ulazak u katedralu je bio veličanstven i dostojan Gospodina.

Korak po korak se činio kao vječnost, moje srce je lupalo kao nikada do tada

Korak po korak se činio kao vječnost, moje srce je lupalo kao nikada do tada… (u to sam siguran). U svojoj nutrini sam osjetio bilo cijele katedrale i svih ljudi koji su se okupili na svećeničko ređenje, svećenici, časne sestre, naše obitelji i prijatelji. Osjetio sam svaki pritisak na manuale i pedale orgulja koje su davale toliko svečan odjek. Pjesma koja je orila je bila: „Ti si Petar, osnov crkve koja neće stradati…“

Zahvaljivao sam Gospodinu za apostolskog prvaka koji mi je jako blizak. I kako rekoh, korak po korak, pogled po pogled… Osjetio sam sve poglede koji su bili usmjereni prema nama ređenicima. Dolazak do desnih klupa u katedrali me posebno dirnuo, gledao sam ispod oka toliko dragih ljudi kojima su tekle suze niz oči, toliko sam bio zahvalan na njima i danas sam. U meni je bilo stotine emocija koje su me preplavile, najveća je među njima bila ljubav i zahvalnost.

U meni je bilo stotine emocija koje su me preplavile

Svaki trenutak svete mise toga dana za mene je bio poseban i ostao je duboko urezan u moje sjećanje. Trenutak svećeničkog ređenja bio je poseban. Polaganje ruku, izgovaranje obećanja, pomazivanje ruku krizmenim uljem sa strane biskupa i oblačenje prezbiterskog ruha. Nakon svećeničkog ređenja, poslan sam na službu župnog vikara u jedno slavonsko mjesto. Dani su brzo prolazili i bilo mi je lijepo. Prošao je i Božić i ubrzo je došlo vrijeme za kanonski pohod župi u kojoj sam boravio. To je dan kad biskup dolazi vizitirati župu, posjetiti župnika i župnog vikara i pregledati stanje župe. Nadbiskup je bio cijeli dan u obilasku župe.

Navečer je bila sveta misa na kojoj je nadbiskup pozdravio župnika i mene, rekavši kako ću morati raširiti svoja krila i letjeti dalje, shvatio sam da ću ići iz župe i bio sam i na tome zahvalan.

Bog je imao druge planove

Navečer nakon svete mise i večere uslijedio je razgovor s biskupom. Dogovorili smo se da se vidimo na razgovoru 15. lipnja kako bismo razgovarali o novoj službi.

Bog je imao druge planove, 13. lipnja završio sam u bolnici s dijagnozom dubokovenske tromboze.

Nastavlja se…