Blagdan Svijećnice odabran je kao Dan osoba posvećenog života 1997. godine odlukom danas svetog pape Ivana Pavla II. U pismu kojim je to odredio napisao je da je Isus koji se posvećuje u hramu, prikazuje svoj život Bogu, slika onoga što bi redovništvo trebalo biti. Što karakterizira posvećeni život pojasnila je tajnica Hrvatske redovničke konferencije dr. sc. s. Krista Mijatović u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija. „Posvećeni život karakterizira javno prihvaćanje evanđeoskih savjeta, odnosno zavjetovanje da će se živjeti djevičanski, siromašno i poslušno. Među oblicima posvećenog života razlikujemo svjetovne i redovničke ustanove. Svjetovne karakterizira to što njihovi članice i članovi ne žive nužno u zajednici, dok je za redovničke ustanove tipično da život provodi u zajedništvu sa ostalim članovima. Svjedočenje posvećenog života je jedna dimenzija poslanja posvećenog života uz molitvu, rad i žrtvu. Što to svjedočanstvo nosi? Ono bi prije svega trebalo biti javno. Mi smo javne osobe, svatko zna tko si ili što si čim te vidi. Drugo, svjedočanstvo treba biti radosno i treće ono treba biti ustrajno. Na to pozivaju crkveni dokumenti o redovništvu, odnosno posvećenom životu.”

S. Krista je pojasnila da se apostolat redovničkih zajednica može poklapati, ali se one razlikuju po karizmi. „Karizmu je inače malo teže definirati jer je to duhovna stvarnost pa izmiče našim ljudskim silogizmima, ali bitno je to da se ona ne može poistovjetiti s apostolatom jer je ona puno širi pojam od apostolata te uključuje i nešto što se zove duhovnost redovničke zajednice. Možda nekome tko promatra izvana naše redovničke zajednice izgledaju sve jednako, svi se više manje bave istim apostolatom, ali mi koji smo unutar zajednice osjetimo taj jedan spiritus movens – duh koji nas pokreće. Moglo bi se reći da svaka zajednica ima nekakav ‘začin’ neko ozračje koje autsajder izvan ne može zapaziti, ali oni koji su unutar zajednice jako dobro to osjete. Naravno, kroz povijest svaka zajednica nastoji ostati vjerna duhu utemeljitelja, karizmi utemeljitelja, jer u konačnici karizma bi po nekoj definiciji, ako bi pokušali definirati, bila dar duha dan pojedincu za dobro zajednice. Zajednice nastoje kroz povijest ostati vjerne tom prvotnom zamahu kojim je bio zahvaćen njihov utemeljitelj ili utemeljiteljica, ali je nužno da tijekom povijesti dolazili do određenih modifikacija. Primjerice, kod nas je jako veliko ‘glačanje’ u apostolatu izvršio komunizam. Kad su redovničkim zajednicama oduzete ustanove u kojima su vršile svoj apostolat redovnice su bile prisiljene preko noći poći na župe i nastaviti se baviti župnim pastoralom iako to nije bila prvotna želja ni namjera utemeljitelja. Ali tako je vrijeme donijelo i bilo je potrebno prilagoditi se. Svaki član zajednice odgovoran je da generacijama koje dolaze u zajednicu prenese taj duh, ono nešto bitno što se može tijekom vremena prilagođavati u nekim perifernim stvarima, ali u svojoj srži on ostaje netaknut”.

Brojnost i percepcija redovništva u javnosti

U osvrtu na izazove s kojima se susreće redovništvo u Hrvatskoj s. Krista ističe da je to svakako smanjenje broja članova. „Jedan od izazova je svakako i rapidan pad broja članova. Statistike pokazuju da nas je iz godine u godinu nažalost sve manje. Ženskih redovničkih zajednica imamo 34, klauzurnih zajednica imamo 18, muških zajednica ima 21 apostolska i dvije monaške zajednice. Ako bi govorili o broju članova, onda u ženskim zajednicama apostolskim ima oko 2337 sestara, u klauzurnim redovima 186, a u muškim zajednicama apostolskim je 881 redovnik dok je u monaškim 15 redovnika. Mene brojke ne zanimaju previše. Puno je važnije da smo autentični u življenju. Brojke mogu poslužiti kao ispit savjesti, ali one nisu mjerilo da budu pokazatelj da su u nekoj zajednici, npr. od 10 članova ne živi karizma tako kvalitetno kao u zajednici od 1000 članova.”

Među izazovima se može promatrati i pandemija koronavirusa. „Cijelo čovječanstvo susrelo se s tim izazovom, a nisu bili izuzete ni redovničke zajednice muške i ženske na našem tlu. Možda bih se u tom kontekstu više osvrnula na odnos medija kako su prikazivali zarazu covid 19 u redovničkim zajednicama. Izradila sam jedno znanstveno istraživanje po tome pitanju i mogu reći kako je bilo dosta senzacionalističkog izvješćivanja kao i da je bilo dosta negativnih stvari koje zaista nije bilo potrebno iznositi u medijima. A inače, čini mi se dosta izazovna tema istraživanja kako su osobito redovnice prikazane u današnje vrijeme u medijima. Ponekad dobivam dojam da su doista otužne i deprimirajuće percepcije redovnica koje se prikazuju u visokoj starosnoj dobi, samostanu se zatvaraju i zajednice izumiru, dok se s druge strane teško u medije probija živost i vitalnost koja je prisutna u redovničkim zajednicama. Trebali bismo možda i mi više poraditi na tome kako nas se percipira u javnosti”.

U čemu su pravi problemi redovništva?

S. Krista bavi se i predavačkim radom. Predaje na Filozofsko teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, na Teološko katehetskom odjelu u Zadru, na studiju Teologije posvećenog života kod otaca karmelićana u Remetama kao i u Školi za novakinje pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji. „Obično se čuje u medijima da u redovničke zajednice ulaze osobe zrelije dobi, ali polaznice prošloga semestra u Škole za novakinje su uglavnom dvadesetogodišnjakinje. Od oko 15 polaznica samo je jedna zrelije dobi. Rekla bih da su te godine najidealnije za usvajanje ideala. U svakom vremenu je nešto s čim se moramo nositi i iznalaziti načine kako se boriti s tim. Čini mi se da pravi problemi redovništva nisu u onome što dolazi izvana, što nam vrijeme donosi, ukoliko to i ustane vani i ukoliko se ne infiltrira unutar zajednica, već su nam problemi ono unutar što prođe kroz razne bore, a što ne bi trebalo naći mjesta u redovništvu.”

Stoga je potrebno, smatra s. Krista, više poraditi na formaciji. „Potrebno je poraditi na početnoj formaciji, na trajnoj formaciji, izgraditi jak redovnički identitet u članovima i onda što dolazi izvana ne može tako lako smetati. Gledajući iz perspektive predavača, jer nisam osobno bila u odgoju redovničkog podmlatka, kao i iz komunikacije koju sam imala s poglavarima, s odgajanicama i odgojiteljicama, stavila bih veliki naglasak na to da odgojitelji jasno i argumentirano postavljaju prilično visoke ideale svojim odgajanicima. Mladi jako dobro prepoznaju nekakvu osrednjost i možda nekakvo popuštanje i ne bi trebalo ići tim smjerom. Ne treba se bojati postaviti visoke zahtjeve. Mladi to mogu, i mladi to žele. Ja to vidim po studentima kojima predajem na teološkim učilištima. Ako im na početku postavim jasno svoja očekivanja koja ću kao profesor imati od njih oni će to sve ispoštovati. Zaista, mogu svjedočiti jednoj izvrsnoj suradnji od strane mladih ako im je jasno zašto se nešto traži i da je to za njihovo dobro. Tako bi i u odgoju trebalo biti. Možda ponekad dobivam dojam da se u početnoj formaciji preveliki naglasak stavlja na psihološke sadržaje. Čini mi se da to nije dobro. Psihologija treba imati svoje mjesto, ali nekada kao da idemo u krajnost postavljajući je na mjesto duhovnosti što je pogubno na dugoročne staze. Potrebno je pronaći balans između psihološkog i duhovnog, ali svakako dati prioritet duhovnosti”.

“Svaki stalež ima svoj put svetosti”

Uz brojne redovničke zajednice okupljaju se laici koji se nadahnjuju na karizmi njihovih utemeljitelja. No, s. Krista ističe da svaki stalež ima svoj put svetosti. „Iz osobnog iskustva mogu posvjedočiti, a radila sam 12 godina u župama različitim tekstom, o izvrsnoj suradnji s vjernicima laicima. Bila sam oduševljena koliko su otvoreni za bilo kakav angažman u župi i koliko su to ljudi koji su otvoreni za duhovnost, za traženje Boga, tako da mogu reći samo sve pozitivno. No, kada govorimo baš o zajednicama koje se razvijaju uz karizmu redovničkih zajednica tu bih možda stavila mali naglasak na to da se svatko posvećuje u svom staležu, da vjernici laici trebaju biti svjesni svog laičkog staleža. To je njihov put svetosti. Redovništvo ima svoj put svetosti. Svjetovne ustanove posvećenog života imaju svoj put. Bitno je da ne dolazi do banaliziranja razlike između jednih i drugih, jer svatko ima mogućnost za posvetiti se u svome staležu.”

Na upit kakva je vizija budućnosti redovništva i je li u suglasju s vizijom pokojnoga pape emeritusa Benedikta XVI. o budućnosti Crkve kao maloga stada, s. Krista je rekla da je taško govoriti o budućnosti jer je ona u Božjim rukama. „Gospodin će providjeti što će biti za jedno, dva, tri ili pet desetljeća. Na nama je moliti, raditi, svjedočiti i žrtvovati se. Moguće je da ove današnje zajednice izumru zbog pada broja članova, ali također svjedočimo da se javljaju nove zajednice. Smatram da redovništvo, kao takvo, nikada neće izumrijeti. Ono je konstitutivni dio crkvene zajednice i vjerujem da će opstati. Teško je predvidjeti u kojem obliku. To bih prepustila Gospodinu.”

Poziv za redovništvom prisutan od ranog djetinjstva

Gospodin stalno poziva, a s. Krista je odluku da mu posveti svoj život donijela još u djetinjstvu. „Rođena sam u župi Tolisa u Bosanskoj Posavini gdje su na službi franjevci i školske sestre franjevke. Odrastala sam u vjerničkoj sredini gdje su ljudi intenzivno živjeli svoju vjeru. Često sam išla s bakama, mamom i bližom rodbinom, svakodnevno na svetu misu. Gledala sam ljude kako klečeći mole u crkvi. U tome kraju imamo običaj da ljudi klečeći obilaze oko oltara moleći, dodirujući kipove svetaca. Crkva je bila prepuna djece, mladih i odraslih, te vjerujem da je sve to ostavilo traga na meni da sam se odazvala kada sam osjetila Gospodinov poziv. Kasnije se moja obitelj preselila u Štitar, u Slavoniju, jedno manje selo kod Županje. Tamo je, pak, bilo značajno to što je župnik vrlo često pozivao ljude da mole za duhovna zvanja. Išla sam na klanjanja na kojima se izričito glasno Bogu vapilo da netko iz župe ide putem duhovnog poziva te da općenito Crkvi Gospodin daruje novih duhovnih zvanja. Sve to ostavlja traga na mladu osobu.”

Iako je u djetinjstvu željela biti balerina, a kasnije učiteljica, to je nije spriječilo da već s nekih osam ili devet godina odluči Bogu posvetiti svoj život. „Prilično sam rano u djetinjstvu prvi puta izrekla da želim biti časna sestra i od tog trenutka nisam nikada ništa više nešto drugo spominjala. Moji roditelji to nisu ozbiljno shvaćali jer sam bila još dijete. No, znam da sam u osmom razredu kada je već postojala mogućnost ulaska u samostan s majkom išla na razgovor u samostan sa sestrom odgojiteljicom. Majka je dobila dojam da je u samostanu prilično sve strogo i kada smo se vratili doma rekla mi je da ja neću izdržati jer sam voljela duže spavati, bila sam izbirljiva u jelu i voljela sam gledati televizijske serije, a svega toga nije moglo biti u samostanu. Majka mi je rekla da neću ni dva dana izdržati u samostanu i da ću se vratiti doma. Meni to nije izgledalo tako strogo i mislila sam si kada drugi to mogu zašto ne bih i ja mogla pokušati.”

Roditelji su se još dvije godine protivili odlasku u samostan, a za to vrijeme je s. Krista krenula u gimnaziju. „Roditelji su se protivili mome odlasku u samostan jer su mislili da sam premlada za takvu odluku. Čekali su da to baš bude zrela odluka. Krenula sam u opću gimnaziju jer me knjiga privlačila od ranog djetinjstva. Sjećam se kad je mama dolazila s posla u ljetnim mjesecima čekala sam da donese knjige za novu školsku godinu. I dok su se sva druga djeca igrala ja bih listala i proučavala knjige i prije nego je počela nastava. Voljela sam školu i knjigu.”

U Družbi milosrdnih sestara sv. Križa

Franjevački duh u kojem je odrastala u rodnoj župi s. Krista je nastavila njegovati Družbi milosrdnih sestara sv. Križa koja se napaja na duhu sv. Franje. „Imam jako lijepe uspomene za franjevce i školske sestre franjevke u Tolisi. Često sam odlazila pomagati sestrama jer sam voljela biti u njihovoj blizini. Od ranoga djetinjstva bila sam uključena u dječji zbor u župi. Sestre su na neme ostavile lijep dojam. Doživljavala sam ih kao nekakva zagonetna bića u dugim crnim haljinama s ljubaznim osmijehom na licu i sama sam željela takva biti. Ušla sam u zajednicu koja se napaja na franjevačkoj duhovnosti, a do ulaska u samostan radila sam na svojim manama – gledanju televizije, izbirljivosti u jelu i dugom spavanju. Čak su i moji roditelji to primijetili. Jednostavno sam nastojala ostvariti zahtjeve koji su postavljeni u svrhu ostvarenja cilja koji želim, a željela sam biti sestra i služiti Gospodinu.”

Posebna radost pratila je oblačenje redovničkog odijela. „Bila sam jako sretna. Ulazak u novicijat i oblačenje redovničkog odijela, zatim promjena imena iz krsnoga koje je bilo Jasna u redovničko s. Krista, sve mi je to bilo kao da sam postajala novi čovjek u duhovnom smislu i da mi Bog daje jednu veliku milost tim izborom i jedan nezasluženi dar. Pa kasnije prvi i doživotni zavjeti, osjećala sam da su to bile promišljene, ozbiljne i ztele odluke, a sve je pratila jedna velika radost. Tijekom formacije, pred moje prve zavjete, roditelji i braća odselili su u Ameriku. Roditelji su me posjetili i obznanili su mi svoju odluku. Pitali su me želim li i ja poći s njima ili želim nastaviti put kojim sam krenula. Odlučila sam ostati jer sam tako osjećala u dubini srca i duše. Roditelji su poštivali moju odluku jer svako čovjek ima svoj put, a ja sam poštivala njihovu odluku. Bili su u takvoj situaciji da je odlazak bio nešto što su u tome trenutku smatrali rješenjem.”

Znanstvena specijalizacija

Prva služba vodi s. Kristu na otok Vis gdje je bila pomoćna sakristanka i pomagala jednoj starijoj sestri. Nakon svega nekoliko mjeseci poglavarica ju je pozvala da se počne pripremati za prijemni ispit i upis na studij. A, nakon dodiplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu uslijedio je i poslijediplomski studij. „U razgovoru s poglavaricom tražili smo u kojem bi području radila specijalizaciju, gdje se najviše mogu vidjeti. U to vrijeme razlučivanja imala sam bojazan može li se postići svetost baveći se znanstvenim radom. Naime, kroz formaciju smo primali to da se posvećuju sestre koje se bave uglavnom manualnim kućanskim poslovima. Stoga sam se pitala što je s ovim drugim koji se bave znanstvenim radom, kako će to one postići. To sam povjerila poglavarici i ona mi je rekla da se u svakom poslu osoba može posvećivati. Što god radila bit će puno izazova, pa tako i u znanstvenom radu. Postigla sam doktorat iz pastoralne teologije i tu mi je dobro došlo dvanaestogodišnje iskustvo rada s djecom u školi i na župi. Studij je upotpunio to iskustvo i teorijom. S djecom mi je bilo predivno. Nije bilo nikakvih problema ni po pitanju discipline niti u odnosu s roditeljima. Svatko traži Boga, i djeca i mladi su dobri. S toliko zanimanja su pratili dok sam im pričala priče iz života svetaca, a ja sam molila da sjeme u njihovom srcu urodi plodom.”

Iako uz rad u Hrvatskoj redovničkoj konferenciji i predavački rad nema slobodnoga vremena, kada bi ga imala s. Krista bi ga rado iskoristila za šetnje i čitanje knjiga. Otkrila je i tajnu osmijeha kojeg ne skida sa svoga lica. „Rekla bih da to nije moja zasluga, više je to narav. Ne moram se truditi oko osmijeha, nego se to dogodi spontano. Često nisam ni svjesna da imam osmjeh na licu, jednostavno je to dio mene, nešto od Boga dano.”

Svjedočanstvo s. Kriste može se poslušati na linku: