Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zaredit će 5. lipnja 2021. u Crkvi bl. Alojzija Stepinca na otvorenom u Mariji Bistrici desetoricu prezbitera, od toga petoricu kandidata za Zagrebačku nadbiskupiju. Među njima su i naši sugovornici: vlč. Višeslav Foretić, fra Darko Grmača i fra Mislav Lukačević.

VLČ. VIŠESLAV FORETIĆ, kandidat Zagrebačke nadbiskupije

Vlč. Višeslave, kako je izgledala Vaša odluka za svećeništvo?

Imam 29 godina i dolazim iz župe sv. Martina biskupa iz predivnog grada Dugog Sela. Što se tiče moje odluke za svećeništvo, to nije gotova odluka i ja se za to odlučujem svakoga dana. Zašto? Zato što svećeništvo za mene nije cilj, nego konkretan način na koji me Bog poziva živjeti kao Njegov ljubljeni sin u svakodnevnici. U tom razlučivanju su mi pomogle kateheze o 10 Božjiih zapovijedi i tečajevi “Dođi i vidi” te “Kako ozdraviti srce”.

Teologiju ste diplomirali prije odluke za ulazak u Bogosloviju. Kako i koliko ste se onda pripremali za svećeništvo?

Tako je. Studirao sam i diplomirao teologiju kao laik, a potom i radio godinu dana kao vjeroučitelj u različitim školama, uglavnom po zamjenama. Za to sam vrijeme pohađao tečaj “Dođi i vidi”. Ali prije toga tečaja bile su dvije-tri godine pustinje, u kojoj me Bog učio kako osluškivati Njegovu volju, kako uzimati svakoga dana svoj križ i kako slijediti Njegova sina, Isusa Krista.

Ovogodišnji ređenici Zagrebačke nadbiskupije s kardinalom Bozanićem

Koliko Vam je izazovna bila ova pandemijsko-potresna godina, posljednja u Vašoj pripravi za svećeništvo?

Nije bilo lako, pogotovo što smo nakon zagrebačkog potresa svi upućeni doma. Bilo je teško ali, kako kaže sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, “U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni” – uvijek smo se trudili donositi Isusov život drugima i živjeti taj naš poziv u svim situacijama u kojima smo se našli.

Svaki svećenik izabire mladomisničko geslo. Možete li s nama podijeliti svoje?

Naravno. Moje mladomisničko geslo je “Abba! Oče! Tebi je sve moguće!”

U kojem biste polju apostolata voljeli služiti – ako se poglavari s time slože…?

Ne bih birao neki poseban apostolat, doista su mi na srcu svi uzrasti, posebno onaj konkretni čovjek kojega ću susretati svakodnevno.

Tamo gdje me Gospodin pošalje, trudit ću se biti Njegov učenik prije svega, i dobar kršćanin, a onda ću sigurno biti i svet svećenik.

vlč. Višeslav Foretić

Mnogi svećenici i laici snažno su utjecali na moj izbor i odaziv Božjem pozivu i ne bih mogao nekoga izdvojiti. Ali mogu reći da sam doživio Crkvu kao majku koja se predivno brine za svakoga od nas. Ona nam pomaže razlučiti životni poziv, a sastavljena je od mnogih službi i mnogih poziva. Kroz moj život prošlo je puno ljudi koji su ostavili trag. Htio bih ovom prigodom zahvaliti svima njima, i živima i pokojnima, jer bez njih ne bih bio gdje sam sada.

FRA DARKO GRMAČA, franjevac Provincije sv. Ćirila i Metoda

Fra Darko, približava se Vaše svećeničko ređenje. Kako se osjećate, jeste li uzbuđeni?

Nakon toliko godina iščekivanja jesam pomalo uzbuđen, ali više od svega me prati određeni mir. A možda bi najbolja riječ bila nestrpljivost. Naime, ja sam odmah nakon osnovne škole ušao u Franjevačko sjemenište na Kaptolu 9, odakle sam pohađao Klasičnu gimnaziju na Šalati. Potom sam studirao na zagrebačkom KBF-u i, evo, nakon đakonske godine, približilo se moje ređenje.

fra Darko Grmača

Posljednju godinu priprave za svećeništvo proživjeli ste u potresnom i pandemijskom vremenu. Je li program priprave za svećeništvo zbog toga bio ograničen, skraćen… ili ste uspjeli sve proći?

Ova je godina bila zaista specifična jer smo nakon zagrebačkog potresa premješteni u Kuću susreta Tabor u Samoboru, odakle smo dolazili na predavanja pete godine. Krajem ljeta nas trojica franjevačkih đakona raspoređeni smo po samostanima i župama naše provincije. Mnogo toga se nije znalo, ali mogu reći da su sva predavanja koja smo slušali u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, kao i đakonski praktikumi, odrađeni u najvećoj mjeri i mislim da nismo ništa propustili ili za nešto ostali uskraćeni.

Mnogi svećenici kažu da im je ređenje najveći dan u životu. Slažete li se?

Zasigurno je to poseban i, da, najveći dan u životu jednoga svećenika, koji se za to pripravlja godinama. Siguran sam da za nikoga od nas nema većega dana u životu.

Đakonsko ređenje fra Darka/Foto: Dario Zürchauer

S kojim geslom krećete u svećeničku službu?

Moje je mladomisničko geslo “Oče, proslavi ime svoje!” Izabrao sam ga jer zaista želim da se Očevo ime proslavi i u nama svećenicima i u laicima, pa neka to bude na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva, kako kaže i sam sv. Franjo.

Ako se poglavari s time slože, u kojem biste apostolatu voljeli služiti?

To bih prepustio našim poglavarima. Gdje oni vide da bismo po svojim sposobnostima najbolje služili, tamo neka nas postave, a mi ćemo se truditi opravdati to povjerenje.

FRA MISLAV LUKAČEVIĆ, franjevac Provincije sv. Ćirila i Metoda

Ako vam prezime Lukačević zvuči poznato iz programa našega radija, u pravu ste, to je sin naše dopisnice iz Slavonskoga Broda Brankice Lukačević.

Fra Mislave, veliki je dan pred Vama, kako se osjećate?

Puno je emocija. Uzbuđeno, sretno, zbunjeno, puno strahopoštovanja, radost. Ma, osjećam se kao dijete kojemu ste nešto obećali, pa ono sada strijepi da se nešto ne dogodi pa ne dobije obećano. Drago mi je da sam uspio i ustrajao, da sam se odazvao. Uglavnom, sretan sam i ispunjen. Zapravo, tek sad kreće ono zbog čega sam Bogu rekao DA, da budem sav Njegov i da budem tu, za Njega i ljude.

fra Mislav Lukačević

Kako je došlo do toga da se odlučite za svećeništvo? U današnje vrijeme nije to laka odluka…

Tek u 27. godini sam, nakon kraćeg hrvanja s Bogom, rekao Bogu DA. Čim sam rekao taj DA, nastao je mir. Gledajući fratre koji su blizu svima, koliko se daju i koliko rade s mladima i drugim ljudima i koliko su jednostavni, u meni se rodila želja da im se pridružim. Doživio sam i Božju blizinu, ali i shvatio koliko sam daleko od toga da Boga stavim na prvo mjesto u svome životu. Zato sam odlučio i rekao: “Bože, želim Te upoznati, želim Te staviti na prvo mjesto, želim se sav Tebi dati. Želim kao Tvoj svećenik ispovijedati ljude, biti im u Tvoje ime oslonac i stup.” Kasnije je krenulo produbljivanje toga o čemu sam čeznuo, ali to je opet svakako Njegov dar, Njegov poziv i Njegova milost. Kad se pitam Zašto ja?, nemam nikakav suvisli odgovor, nemam pojma, ali nije ni bitno.

Pogledamo li nakratko u budućnost, na kraj Vašega života, što biste voljeli vidjeti iza sebe, koji trag u svome životu?

Mnogi me uoči ređenja pitaju što će mi darovati. Uvijek kažem da ništa ne trebam, i da svega imam u izobilju, samo ih zamolim da mole za mene, da budem svet svećenik i da umrem u ljubavi Božjoj. Nije mi bitno ostaviti neki trag, jedino mi je bitno da budem Njegov, da ljubim Ljubav koja nije ljubljena, da vršim ono što mi On daje i idem tamo gdje me On šalje.

fra Mislav sa subraćom

Može li Crkva bez svećenika i koliko je važna molitva za svećenike?

U novicijatu sam shvatio da ja ništa ne mogu bez molitve drugih i da drugi ne mogu ništa bez svećenika koji Bogu dopušta da po njemu na svijet izlijeva rijeke milosti i milosrđa. Ne čini to kao drugi superjunaci, nego obnavljajući Kristovu žrtvu. Sve više redova ima krizu zvanja, a toliki ljudi sve više i više traže Boga, makar se i okrenuli od Njega. Ako je On Istina, Početak i Kraj svega, onda svakako moramo k Njemu doći.

Što ste dosad naučili i vidjeli, gdje su svećenici najpotrebniji? Kako mogu najbolje služiti narodu Božjemu?

Uh, teško pitanje, ali najvažnije je biti Božji, biti potpuno Njegov. Samo to, ostalo On čini. On će te već postaviti na tvoje mjesto. Ako vam ja kao svećenik dajem samoga sebe, svatko može naći i boljega prijatelja od mene. Ali ako smo Mu poslušni, On će nas već postaviti na naše mjesto, od najmanjega do najvećega.

fra Mislav nakon đakonskog ređenja

Molimo za naše svećenike

Ova trojica odvažnih mladih ljudi odlučili su se, uz ostale kandidate, staviti Bogu na raspolaganje. Po rukama kardinala Bozanića u subotu će, ako Bog da, primiti svećenički red i do kraja života imati moć i vlast kruh i vino pretvarati u Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista! Samim time dostojni su naše ljubavi, ali još više potrebni i naših molitava.

Preporučajmo ih često Božjem milosrđu, da uvijek budu svećenici po Srcu Isusovu, čiji smo mjesec upravo započeli.